Sećam se sada već davne 2011 godine kad sam prvi put držao iPhone 4 u ruci. Bio je jednostavno drugačiji od ostalih. Metal, staklo, preciznost svake ivice ukazivalo je na to da je dizajn za Apple bio religija, a ne zanat.
Dobre priče nas lako privuku. A Steve Jobs je bio kao magnet fascinantne harizme i bezgranične lucidnosti. I sve što je Apple pravio bila je samo fizička manifestacija njegove ličnosti.
Kao i svaka korporacija Apple je imao svoje poslovne ciljeve koje su uslovile mnoge strateške, čak možda više taktičke kompromise koji su kroz godine menjale DNK kompanije. Novi modeli su lansirani na svake dve godine kao na traci u nemilosrdnoj borbi sa konkurencijom za što bolji tržišni udeo.
Sve ovo vreme ostao sam veran iPhone-u verovatno više iz navike. Preskakao sam neke brojeve, svaki novi model koji bi uzeo u ruku imao je neka unapređenja koja su očekivana u svetu tehnologije, ali ni jedan mi nije vratio osećaj koji sam imao te 2011 sa četvorkom.
Sve do ove godine kada sam video iPhone Air. Nakon godina koncepta više, jače i veće, Apple je iznenadio svojim povratkom jednostavnosti. On ne savija ekran, ne uvodi eksperimentalne oblike, ne gura kameru od sto megapiksela samo da bi imala broj više. Naprotiv, povlači korak unazad, kao da kaže: „Zar nije dovoljno da sve bude jednostavno?“
Dizajn se vratio kući.
Kući koju su sagradili Jony Ive i Steve Jobs na ideologiji da tehnologija treba da nestane u rukama korisnika. I naziv Air nas vraća u slavnu prošlost i vreme MacBook Air iz davne 2008 koji je definisao novu lap top eru.
Svet se naravno promenio. Danas, bitka između iOS-a i Androida nije samo tehnološka, već i filozofska. Dok Android, predvođen Samsungom i Googleom, širi granice mogućeg od savitljivih ekrana do AI asistenata koji gotovo predviđaju misli, Apple je ostao dosledan svojoj zatvorenoj, pažljivo kontrolisanoj viziji.
Samsung i kineski brendovi su fokusirani na uređaje u neprekidnoj trci da izbace sledeću veliku stvar. Apple se okreće ka tome da pažljivo gradi mostove između AirPods-a, Apple Watch-a, MacBook-a i iPhone-a sa idejom da sve funkcioniše kao jedan organizam. Centralna tema nije uređaj, već tiha udobnost iskustva.
Apple je verujem shvatio da na terenu tehnologije neminovno gubi bitku. Samsung je inženjerski genije koji eksperimentiše i gura granice u želji da pokaže snagu tehnologije. Njihovi preklopni telefoni su fascinantni primer inovacije koji često deluju kao demonstracija moći, a ne nužno kao odgovor na potrebu korisnika. Kineski brendovi imaju neverovatnu brzinu i agresivnost, kao i fascinantnu sposobnost kopiranja i unapređivanja. I sve to nude više za manje para.
Inovativne firme kad shvate da na jednom terenu gube, prave plan za otvaranje novog terena. Upravo je iPhone Air korak ka novom terenu na kome telefon više nije centralni uređaj. Na tom terenu igra će biti usmerena na neprimetno uvođenje korisnika u ekosistem u kome ćemo nositi Apple, gledati kroz Apple i disati u ritmu Apple servisa. Za deset godina, Apple možda više neće meriti uspeh u broju prodatih uređaja, već u vremenu provedenom u njegovom digitalnom univerzumu.
Biti drugačiji zahteva hrabrost, a to je od osnivanja bio integralni deo Apple DNK. Povratak korenima je, možda paradoksalno, jedini put u budućnost. Dok drugi nude opcije, oni će nuditi osećaj. Kad drugi viću, oni će da šapuću. Negde sam pročitao da je šapat jezik duše. AppIe je izgleda svoju ponovo pronašao.