Niko ne zna šta je osećao u tom trenutku. Najverovatnije koktel besa i razočaranosti. Doći toliko blizu nečemu što si sanjao gotovo ceo život da bi se sve srušilo kao kula od karata. Profesionalni sport ume ponekad da pokaže svu brutalnost života. Kada u treptaju oka sreća pređe u tugu. On to najbolje zna.
Tyrese Haliburton je, kao i svi dečaci na svetu koji su uzeli košarkašku loptu u ruke, sanjao o tome da bude NBA šampion. Iako je bio talentovan, nisu mu predviđali neku veliku karijeru. Većina skauta je smatrala da je fizički inferioran za najbolju ligu na svetu.
Uprkos armiji kritičara, njegov napredak se video iz godine u godinu. Nakon pet godina u ligi ovaj momak sa osmehom koji obasjava sve oko njega postao je srce mladog tima Indijane. Iako nisu bili svrstavani među favorite pre početka sezone, ušli su u plejof, gde su Tyrese i drugovi bacali na kolena jednog po jednog protivnika.
On je pogađao odlučujuće šuteve, zaradivši nadimak Halibal, kao asocijacija na najvećeg zlikovca u istoriji svetske kinematografije čiji je lik veličanstveno glumio veliki Anthony Hopkins. Prilično bizaran nadimak za nekog ko ima tako iskren dečački osmeh, ali kreativnost navijača nema granice, očigledno.
Došao je red i na finale. Indijana protiv Oklahome, epski duel dva mlada tima. Nijedna od te dve ekipe nikad nije bila šampion NBA lige u svojoj istoriji. Utakmice su se ređale jedna za drugom, sve mahom izjednačene. Nakon 3-3 u seriji došla je na red sedma i odlučujuća. Samo 48 minuta delilo je igrače oba tima od ostvarenja sna.
Verovatnoća da jedan NBA igrač osvoji titulu je nešto ispod tri odsto. U karijeri to dožive retki, koji imaju magičnu kombinaciju talenta, upornosti i sreće.
Odlučujuća sedma utakmica tek što je počela kada je Tyrese napravio jedan sasvim uobičajen košarkaški pokret posle koga je ostao da leži na zemlji. S obzirom na to da košarkaši nisu kao fudbaleri skloni da se valjaju po zemlji, bilo je jasno da nešto nije kako treba. NBA produkcija je brže-bolje prešla na reklame dok su njega saigrači izneli s terena.
Tetiva koja spaja mišić lista s petom dobila je ime Ahilova tetiva 1693. godine, kada ju je tako nazvao jedan holandski doktor, s jasnom aluzijom na mitskog heroja Trojanskog rata kome je peta bila jedina slaba tačka. Zanimljivo, to je najdeblja tetiva na ljudskom telu. Verovatnoća da NBA košarkaš doživi takvu povredu u NBA finalu je 0,005%. To znači da je veća šansa da dobijete šesticu na lotou.
Nažalost, ispostavilo se da je Tyrese doživeo upravo rupturu Ahilove tetive, inače poznatu kao najopasniju povredu u sportu, a pogotovu u košarci. Gotovo nijedan igrač se posle te povrede nije vratio na pređašnji nivo, pre svega kad se priča o brzini i eksplozivnosti.
Vraćamo se na početak teksta. Niko ne zna šta je osećao u tom trenutku. Najverovatnije koktel besa i razočaranosti. Gledati kako tvoj tim gubi odlučujuću utakmicu i pritom biti svestan da si doživeo povredu koja može okrenuti trajektoriju tvoje karijere u potpuno pogrešnom smeru. Niko mu ne bi zamerio da je otišao iz dvorane ili da je samo tupo gledao u jednu tačku.
Ali Tyrese je stojeći na štakama ispred svlačionice sačekao svakog saigrača dok su izlazili utučeni s parketa posle poraza. Da ih podrži i ohrabri. Sačekao je i poslednjeg, koji je pokušao da ga odmeni na terenu, što je bilo gotovo nemoguće, koji se gušio u suzama. Zagrljaj njih dvojice ispred svlačionice je jedan od emotivnih trenutaka koje samo vrhunski sport može da priredi.
Liderstvo se najčešće definiše kao sposobnost da se inspiriše, vodi i utiče na druge kako bi se ostvario zajednički cilj. Tyrese je čak i u takvom trenutku našao snage da uradi upravo to. Da svoje saigrače podigne iz teške situacije, bez obzira na to što je njegova lična pozicija neuporedivo teža. Jedna od čuvenih rečenica poznatog američkog generala Patona je da „nije bitno koliko jako padneš već koliko brzo ustaneš”. Tyrese je rešio da brzo ustane, pa makar to bilo i na štakama. Istinska poezija liderstva.