„Dolaze novi naraštaji koji hoće nešto drugo, nešto novo. Vi imate mlade i dobronamerne ljude koji pokreću list ‘Republiku’, misleći da promenom oblika vladavine Srbije mogu izlečiti zlo koje danas u njoj vlada. Oni misle da se jednokratnom konzervativnom revizijom parlamentarizma može rešiti ovo zlo koje davi našu zemlju. U pojedinim listovima vi već vidite razroko namigivanje ka apsolutizmu.
Ne može se reći, gospodo iz većine, da svaki onaj koji ne misli kao vi nije patriota. Jedan od vaših poslanika rekao je da su oni koji su se na poslednjim izborima borili protiv Radikalne strane, to su činili za račun neke tuđe države i trošili tuđinske pare.
Kada bi se ređala sva imena onih ljudi koji su u Vladinom listu osumnjičeni kao nepatrioti, to bi iznelo jednu čitavu knjigu. Ali nije dovoljno, gospodo, reći da je nepatriota svaki onaj ko ne govori kao vi. Možete braniti ovog ili onog kapetana, smenjivati ovog ili onog šumara, zlo je tu, ono je duboko usađeno i to zlo truje organizam svih naših političkih stranka i cele naše zemlje.
Žalosna je pojava uočena prilikom ranijih izbora, a to je pridobijanje birača novcem i pićem. To, gospodo, nije način na koji se vodi politička borba.”
Ovo je jedan zanimljiv govor iz naše Narodne skupštine. Iako su teme sasvim aktuelne, ovo je zapravo govor čuvenog Jovana Skerlića iz 1912. godine. Dakle pre 113 godina. Skerlić se u tom govoru obraćao skupštinskoj većini koju je činila Narodna radikalna stranka predvođena Nikolom Pašićem, koja je suštinski uspostavila razarajuću spregu vlasti i korupcije, koja do dan-danas sistematski pokriva ovo društvo.
Sled događaja više od stotinu godina kasnije doveo je do bizarne situacije, a to je da upravo bista Nikole Pašića, koju je zaslužio vrlo selektivnom revizijom istorije, gleda upravo na ono što je verovatno najtragičnija kreacija sistema koji je sam uspostavio.
Skerlić je, s druge strane, prilično skrajnut u istoriji, bar što se tiče njegovog političkog angažmana. Uz njegovo ime se, s pravom, prvo ističe da je istoričar književnosti i književni kritičar. Ali njegova uloga u političkom životu tadašnje Srbije bila je ogromna. Kao zakleti socijalista po uverenju i borac za pravdu, bio je duhovni vođa socijalističke omladine.
Vizionar i borac protiv korupcije, imao je neverovatno progresivne stavove za svoje vreme. Prvi je uveo u javni diskurs ideju o usvajanju Zakona o inkompatibilitetu (prevedeno na današnji jezik Zakon o sukobu interesa) jer su mnogi državni funkcioneri ondašnje Srbije uspostavili mehanizam izvlačenja držanog novca.
Nažalost, većina progresivnih srpskih političkih umova prerano ode. Takav je bio slučaj i sa Skerlićem, koji je iznenada preminuo u 37. godini. Njegov uticaj na omladinu širom regiona se ogledao i u tome što su na njegovoj sahrani pripadnici „Mlade Bosne”, podvođeni Gavrilom Principom, nosili venac na kom je pisalo „Poslednji pozdrav od bosanske revolucionarne omladine”. Dve nedelje kasnije njegov pucanj je izmenio tok istorije.
Kad sam bio mlađi, nisam razumeo zašto moram da učim istoriju. Iskreno, nisam je preterano ni voleo. Kasnije, u nekim zrelijim godinama, shvatio sam zašto je važna istorija i čemu sve može da nas nauči. Nažalost, izgleda je većina našeg društva na istoriju gleda kao ja kad sam bio mlađi. Nama ona očigledno ne treba. Pamćenje nam ima rok trajanja od tri dana. Živimo od prvog do prvog. Na nepravdu gledamo u stranu.
Verujem da imamo potencijal da kao društvo budemo predivni beli labud koga nose krila slobode. Čuvena Skerlićeva misao je „Bog voli ptice, i stvara drveće. Čovek voli ptice, i stvara kaveze”. Tom analogijom, mi smo beli labud u kavezu. Poluprazna čaša je da smo u njega sami ušli. Polupuna je da je ključ kod nas.