Gluma u doba botoksa: da li ovaj estetski zahvat uništava kinematografiju?
Standardi lepote su se menjali kroz istoriju, ali jedno je ostalo isto: pritisak na žene da se uklope u ideal savršenstva. Od bolnih steznika do opasnih procedura, žene su vekovima bile spremne na razne žrtve kako bi postigle „savršen” izgled. Danas, u doba neverovatnog tehnološkog napretka, metode su možda sofisticiranije, ali cilj je isti.
U svetu filma i televizije, gde se mladolikost i savršen izgled često poistovećuju sa uspehom, pritisak postaje veći — glumci se sve češće okreću estetskim zahvatima kako bi „zamrzli” vreme i zadržali svoju poziciju u industriji. Kao što Philippa Snow primećuje u svojoj knjizi „Trophy Lives: On the Celebrity as an Art Object”, život slavne ličnosti često zahteva „samopožrtvovanje” u potrazi za savršenstvom. Glumci, pod budnim okom javnosti, osećaju pritisak da održe mladolik izgled, čak i ako to znači određene posledice po njih i kvalitet njihove glume.
Zaleđene emocije
Šta se dešava kada lice glumca postane „zamrznuta maska”? Da li publika može da se poveže sa likovima koji ne mogu da izraze čitav spektar ljudskih emocija? Pogledajte samo primer Ariane Grande u mjuziklu „Wicked”, koji je nedavno imao premijeru. Mnogi kritičari su primetili da je njeno lice bilo toliko ukočeno da je odvlačilo pažnju od same uloge.
Sličan problem imala je i Kristen Bell u seriji „Nobody Wants This”. Pored ukočene mimike, gledaoci su imali poteškoća da prihvate njen novi izgled, koji se drastično promenio u poređenju sa onim iz perioda njene glume u seriji „The Good Place” (2016-2020).
Neki reditelji, poput Martina Scorsesea i Baza Luhrmanna, otvoreno kritikuju upotrebu botoksa, smatrajući da on „krade” glumcima njihov najvažniji alat —izražajnost lica. Ovaj problem nije nov — još 2003. godine, novinarka Amelia Hill je pisala o zabrinutosti reditelja zbog široko rasprostranjene upotrebe botoksa među glumcima.
„iPhone face” i istorijski filmovi
Upotreba botoksa i filera može posebno biti problematična u istorijskim filmovima. Na primer, Dakota Johnson je u Netflix-ovoj adaptaciji „Persuasion” imala „iPhone face” prema nekim kritičarima. Odnosno, lice koje je oblikovano prema modernim standardima lepote, koje je danas sveprisutno na društvenim mrežama i u medijima. Kao rezultat, gledaocima je bilo teško da poveruju da takav lik pripada drugoj epohi.
Žrtve „ageizma”
Glumice su posebno osetljive na ovaj trend, suočavajući se sa „ageizmom” — diskriminacijom na osnovu godina. Mnoge od njih strahuju da će izgubiti uloge ako ne izgledaju mladoliko, što ih tera da pribegavaju estetskim zahvatima. Međutim, da li je to prava cena za uspeh, da li se zahvat na kraju isplati?
U potrazi za autentičnošću
Sve je više glasova koji se zalažu za prirodnost i autentičnost u glumi, što je, ironično, u suprotnosti sa onim što se potajno traži od glumaca. Neki filmovi, poput „Babygirl” i „The Substance”, čak se i direktno bave temom plastične hirurgije i njenog uticaja na glumce. Glumci poput Keeley Hawes i Annice Boparai zalažu se za pisanje boljih uloga za starije žene i za promenu narativa o starenju u filmskoj industriji.
Međutim, važno je imati na umu da je glumačka industrija oduvek bila opsednuta izgledom. Još u 1930-im godinama, glumice su konzumirale jaja pantljičare kako bi smršale, a Marilyn Monroe je operisala bradu.
Danas se koriste botoks i fileri, ali problem je isti — preterana fokusiranost na fizički izgled može da ugrozi suštinu glume. Pisanje boljih uloga za starije glumce, posebno za žene, svakako je korak u pravom smeru. Međutim, da li je to dovoljno? Da li možemo da promenimo način na koji gledamo na glumu i da je prestanemo posmatrati prvenstveno kroz prizmu estetike? Da li možemo to da uradimo za žene u stvarnom životu? Ta pitanja za sad ostaju neodgovorena.