Spuštena je zavesa na 83. izdanje festivala u Veneciji, ostavljajući za sobom filmske priče koje će definisati narednu godinu. Žiri, predvođen glumicom Megi Džilenhol, potvrdio je da Lido ostaje mesto gde se prepliću glamur, sirova politika i vrhunska filmska umetnost.
Zlatnog lava poneo je danski film „Woman Unknown“ rediteljke Mej el-Tuki. Ova istorijska drama, smeštena u period nakon Drugog svetskog rata, prati mladu služavku čija budućnost postaje ugrožena zbog tajne iz prošlosti. El-Tuki je bila jedina žena u glavnoj konkurenciji, a njen emotivni govor o sistemskim preprekama za rediteljke odjeknuo je ceremonijom. Uspeh je zaokružila i glumica Matilde Arsel, ovenčana Volpi kupom za svoju prvu glavnu žensku ulogu.
U kategoriji za najboljeg glumca, Volpi kup je zasluženo pripao Džonu Malkoviču za ulogu ekscentričnog CIA agenta u crnoj komediji „Wild Horse Nine“ Martina Mekdone. Film, koji se bavi američkom intervencijom u Čileu uoči puča 1973, već je favorit za Oskara, a Malkovičeva izvedba, uz podršku Sema Rokvela, hvaljena je kao vrhunac karijere. Mekdona je još jednom potvrdio status majstora oštrog dijaloga.
Srebrnog lava, Veliku nagradu žirija, osvojila je južnokorejska drama „Possible Love“ reditelja Li Čang-donga, poetski portret klasnih razlika i otuđenja u savremenom društvu. Ovaj film, Lijev prvi nakon osam godina i hvaljenog ostvarenja „Burning“, bio je favorit kritike od samog početka. Posebnu nagradu žirija dobio je i snažan dokumentarac „NAZA“, izraelskih reditelja Juvala Abrahama i Rejčel Sor, koji donosi svedočenja insajdera o ratu u Gazi, potvrđujući da Venecija ne beži od gorućih političkih tema.
Iako bez glavnih nagrada, veliku pažnju privukli su i drugi naslovi. Psihološki triler „Bunker“ Florijana Celera ponovo je spojio Penelope Kruz i Havijera Bardema, dok je Verner Hercog intrigirao filmom „Bucking Fastard“ sa sestrama Kejt i Runi Marom u sinhronizovanim ulogama. Robert Patinson je zablistao kao voditelj Kris Hansen u trileru „Primetime“, koji istražuje liniju između novinarstva i zabave.
Festival na Lidu je ove godine pokazao da je najvitalnija kinematografija ona koja se ne plaši da se suoči sa sopstvenim demonima, bili oni istorijski, politički ili lični. Nagrađeni filmovi nisu samo estetska dostignuća, već i neophodni komentari na svet u kojem živimo, postavljajući pitanja na koja odgovore, čini se, moramo tražiti upravo u bioskopskoj tami.