Muzika bi, bar u teoriji, trebalo da spaja ljude. Nekad ih, međutim, u praksi razdvaja. Dva velika muzička događaja prošle nedelje, svaki na svoj način, upravo su to i pokazali. Zanimljivo, glavne zvezde ta dva muzička događaja su svoje karijere počele iste godine, 1991, doduše, pod značajno drugačijim okolnostima.
Jedan je bio u našem komšiluku gde je Marko Perković, poznatiji pod nadimkom Thompson, okupio preko pola miliona ljudi na koncertu na Zagrebačkom hipodromu. Thompson, omiljeni patriotski glazbenik hrvatskih sportista, po principu catch-all okupio je sve ciljne grupe, i mlado i staro.
Iako je tu sigurno bilo i posetilaca koji ne žive u Hrvatskoj, činjenica ostaje da je gotovo deset posto populacije ove zemlje bilo na koncertu, što je samo po sebi jedinstveno. Naše komšije imaju jedan neobičan način sagledavanja istorije, što dovodi do svojevrsne krize identiteta. Pored činjenice da im se često priviđaju imaginarni kraljevi, oni na veoma čudan način tretiraju sve što se dešavalo tokom Drugog svetskog rata.
Šta su sve radile ustaše učili smo iz istorije, ali i iz priča naših deka i baka. To predanje se prenosilo s kolena na koleno bez obzira na to što smo godinama živeli u istoj državi i nazivali se braćom. Ta tema je nekako, u vreme bivše Jugoslavije, bila parkirana kao neki radioaktivni otpad kojim niko ne želi da se bavi. Na tom otpadu su ostali svi simboli tog vremena.
Tokom rata devedesetih, koji komšije nazivaju domovinskim, taj radioaktivni otpad se probudio i bio je korišćen kao pogonsko gorivo ratnih vremena. Učešćem u domovinskom ratu, bar u glavama Hrvata, ustaški simboli su okajali svoje grehe i postali prihvatljivi, više ili manje, većini. Metaforički, to je kao kad u septičku jamu sipaš svežu vodu. Nisi dobio čistu vodu već dublju septičku jamu.
Najozloglašeniji simbol ustaštva je pozdrav „Za dom spremni”. I upravo je tim pozdravom Thompson pozdravio publiku u Zagrebu pre izvođenja jedne pesme. Masa je oduševljeno učestvovala u tom pozdravu, koji sigurno nama ne budi lepa sećanja. Bez želje da ulazim u to kada je taj pozdrav nastao, njemu nije mesto 2025. godine usred Evrope. Za dom ne treba biti spreman, dom treba spremati.
Drugi muzički događaj se dešavao u Kardifu. Lično nisam neki ljubitelj roka, ali volim Oasis. Kao što hip-hop pripada Amerikancima, tako rok pripada Britancima. I ako je neko trebao da bude dugo čekana inkarnacija Beatlesa to je trebao da bude Oasis. Ovaj bend, predvođen braćom Gallagher, od sredine devedesetih postao je kult, do te mere da je frizura koju je Liam Gallagher nosio, a koja se može opisati kao da ti neko stavi masnu krpu na glavu, jedno vreme bila najpopularnija.
Kako su se ređali hitovi i popularnost benda rasla, tako je rastao i ponos Britanaca što opet vladaju svetskom rok scenom. Momci iz benda su ponašanjem vratili old school rok kroz koktel alkoholisanja, skandala i suludih izjava. Međutim, odnos između braće ume da bude kompleksan. To se čak na neki način i konstatuje u biblijskoj Knjizi postanja kroz priču o Kainu i Avelju, braći čiji odnos nepovratno menja ljubomora, što rezultira time da Kain ubija svog brata.
Odnos braće Gallagher je očigledno bio veoma kompleksan, ali su zajedno činili gotovo idealan kreativni duo. Noel je, kao tekstopisac i kompozitor, sigurno bio mozak, ali je Liam svojom harizmom i jedinstvenim glasom bio duša benda. A ljudi nekako uvek više vole dušu nego mozak. Iako bi bilo previše jednostavno njihove probleme svesti samo na ljubomoru, sigurno je ona bila okidač da sve ostale nesuglasice izađu na površinu.
Odnos dva brata, koji je postao nepodnošljiv, doveo je do toga da Oasis prestane da postoji kao bend 2007. godine. Srećom, za razliku od priče o Kainu i Avelju niko nikog nije ubio, priča se da je i to u nekoliko navrata bila opcija.
Bilo kako bilo, braća su nastavila svoje muzičke karijere samostalno. Naravno, nisu imali ni približno uspeha kao kad su nastupali zajedno. Nijedan bend nije uspeo da popuni prazninu koja je ostala nestankom Oasisa. Muzika je evoluirala u nekom drugom smeru, rok je lagano nestao iz mejnstrima.
Koliko su novca izgubila dva brata, zato što su došli u fazu da jedan drugog ne mogu da gledaju očima, teško je izračunati. Ali sigurno pričamo o desetinama miliona evra. Zarađeni novac iz perioda Oasisa se trošio, samostalne karijere nisu išle u dobrom pravcu, razvodi su postali sve skuplji i godine su prolazile.
Nikad nećemo znati šta je tačno podstaklo Liama i Noela da opet oforme Oasis i da posle sedamnaest godina održe povratnički koncert. Ali sigurno je da će, ma koliko trajalo njihove primirje, fanovi širom sveta ponovo moći da uživaju u hitovima nekad najpopularnijeg rok benda.
Kompleksne odnose je teško raspakovati, pogotovu među braćom. Realno govoreći, utopija je da će Liam i Noel, kao uostalom mi i Hrvati, moći jedni drugima da kažemo ono što imamo i da tokom tog procesa dođemo do nečega što bi se moglo nazvati razumevanje. Činjenica je, međutim, da vreme prolazi i da teške teme, ako već ne možemo da obradimo, bolje je da ostanu deo prošlosti i da se posvetimo tome da ono što je ispred nas bude bolje od onog što je bilo. I da se ne osvrćemo. Pogotovu u besu. Kao što peva Oasis, „Don’t Look Back in Anger“.