Baš volim te eminentne Edipovce što po ceo dan glume moralne gromade, a u stvarnosti im se brak raspada između slavske salate i treće rakije.
Sede ljudi mrtvi hladni za istim stolom.
Žene razmenjuju recepte i kuvaju kafe.
Deca se igraju.
A “prijatelj” mu u međuvremenu jebe ženu kad god stigne.
I niko ništa.
Jer Balkanu nije problem prevara.
Balkanu je problem kad žena prestane da ćuti.
Najglasniji su uvek oni što bi “ubili na mestu” kada bi saznali istinu, a trenutno nazdravljaju čoveku koji im ulazi, ili joj ulazi u kuću kao član porodice – kako god😊
To ti je taj balkanski testosteron:
opasan samo u kafani i u mašti.
U realnosti mu drugi muškarac šeta kroz brak kao kroz sopstveni hodnik.
I onda takvi drže predavanja ženama o moralu.
Eminentni Edipovci.
Muškarci koji bi pre oprostili prijatelju što im spava sa ženom nego ženi što ih je osramotila istinom.
Jer njima nije bitna izdaja.
Njima je bitno da selo ne sazna da su ispali smešni.
Pa tako nedeljom svi zajedno piju kafe:
muž,
žena,
prijatelj,
prijateljeva žena,
i kolektivna sahrana dostojanstva za stolom.
Ali čekaj — tek onda kreće balkanski specijalitet.
Jer među svim tim “gospodama” obavezno sedi i jedan porodični nasilnik.
Onaj što je tukao ženu, pa posle digao pola države da baš ta žena bude kažnjena jer je izašla iz gliba živa i sa razumom.
I gle čuda — baš njega društvo štiti kao belog medveda.
Odjednom svi imaju razumevanja.
“”Brate, nije mu lako, hoce sve da mu otme.”
“Znaš kakva je ona, i sa kim se sve vidja”.
“Ne treba uništavati čoveku život.”
Naravno.
Jer pare su pare.
Jer na Balkanu nasilje nije strašno ako čovek ima vezu, pare i ekipu koja će da klima glavom dok laže.
Pa tako dobiješ komediju apsurda:
žena koja je preživela nasilje postaje problem društva,
a nasilnik gospodin čovek za stolom.
On sipa rakiju.
Smeje se najglasnije.
Drži moralne govore.
A ruke kojima je tukao ženu uredno dižu čašu dok mu ortaci nazivaju zdravicu “porodičnim vrednostima”.
I to je možda najtačnija slika Balkana:
ovde se žene razapinju zbog istine,
a muškarci sa nasiljem, prevarama i praznim egom sede za stolom kao lokalni aristokrati.
Ali najjače mi je to lažno “muško dostojanstvo”.
Ta potreba da glume alfe, dok im se život odvija kao loša turska serija sa budžetom od dve rakije i jednog kuma bez granica.
Pravi muškarac možda može biti prevaren.
Ali nikada neće živeti toliko slep od ega da mu ceo život postane vic koji svi znaju osim njega.