Da li ste čuli za Pata Negru?
Kažu da ta posebna vrsta prasadi živi slobodno, na hektarima zemlje, po šumama. Hrani se onim što pronađe u prirodi, šeta, odmara, nema stres, niko je ne požuruje. Voda, vazduh, priroda — praktično wellness retreat, samo bez Instagrama.
I onda, kad dođe vreme, od nje naprave pršutu koja se suši godinama. Na vazduhu. Bez hemije. Bez ubrzavanja procesa. Bez „videćemo šta ćemo“. Bez ghostovanja posle trećeg meseca.
I na kraju — gram košta ozbiljne pare.
I sad ja razmišljam…
Prase dobije hektare, čist vazduh, prirodnu hranu i nekoliko godina pažljivo kontrolisanog procesa da bi postalo premium proizvod.
A čoveka pustimo da odraste uz internet, tri emotivne traume, majku koja mu govori da je najlepši na svetu i dva podcasta o alfa mužjacima — i očekujemo premium muškarca.
Pa ne može. Nije prošao proces.
Pata Negra se suši 36 meseci da bi dobila karakter. Neki muškarci imaju 46 godina i još su sirovi.
I onda mi kažu da imam visoke standarde. Nemam. Samo sam jednom probala kvalitetno. Posle toga je teško vratiti se na parizer emocija.
Jer, očigledno, sve što valja prodaje se na gram. Samo se glupost i dalje deli na kilo.