Kad žena postaje kurva? Ne mislim po zanimanju. Tu je bar poslovni model jasan. Mislim ovako, društveno. Posle trećeg? Petog? Desetog? I postoji li negde komisija koja sabira penise i izdaje rešenje o gubitku moralne podobnosti? Pitam jer sam primetila da se ženska prošlost kod nas ne prepričava.
Ona se inventariše. „Bila je sa ovim.“ „Bila je sa onim.“ „Znaš li ti koliko ih je promenila?“ Ne znam. Ali pretpostavljam da ćemo sada otvoriti katastar. Mene više zanima nešto drugo. Zašto je žena koja je više puta pokušala vezu sumnjivija od muškarca kojem nijedna veza nije bila dovoljno zanimljiva da u njoj mirno sedi?
Jer možda žena nije menjala muškarce. Možda je menjala odluke. Uđe u odnos jer joj se neko dopadne. Zaljubi se. Pomisli: lepo mi je ovde. I ostala bi. Stvarno. Samo što onda počne ono što se danas valjda zove muška potreba za slobodom. Ne bih ja to dirala. Ozbiljna je to dijagnoza.
Čovek se probudi jednog jutra pored žene koju je mesecima osvajao i odjednom oseti da mu nedostaje — prostor. Kakav prostor? Ne zna. Ali mu treba. Treba mu i vreme za sebe. Malo da se pronađe.
Malo da vidi gde je. Malo da ne zna šta hoće. Sa četrdeset sedam. Divno je što muškarci tako dugo neguju dete u sebi. A onda shvatiš da problem možda nije veza. Problem je što je veza prestala da bude nova. Jer dok te osvaja, ti si izazov. Kad te osvoji, postaješ svakodnevica. A svakodnevica nema dekolte nepoznate žene.
Nema „seen“ u dva ujutru. Nema onu slatku neizvesnost da li može. Sa tobom već zna da može. I čoveku padne dopamin. Tragedija modernog doba. Nekada su muškarci išli u rat. Danas se bore sa monotonijom posle šest meseci veze. I tako naš junak poželi da istražuje.
To mi je posebno drag izraz. Explorer. Jer „ne drži me mesto“ zvuči seljački. Explorer zvuči kao National Geographic. On ne juri žene. On upoznaje život. Ne dopisuje se sa njih sedam. On voli komunikaciju. Ne drži otvorene opcije. On ne voli pritisak. Ne vara. Desilo se.
Ne ponavlja obrazac. Traži sebe. Čovek bi rekao da je sebe izgubio na aerodromu pa ga već petnaest godina traži po ženskim grudima. I sve bi to bilo potpuno legitimno. Zaista. Neko voli jednu osobu trideset godina. Neko voli tri osobe do ručka. Ukusi su različiti.
Problem nastane tek kada se Marco Polo umori od putovanja i odluči da bi sada ipak jednu „normalnu“. E, tada kreće konkurs. Da nije mnogo izlazila. Da nije „prošla svašta“. Da nema previše bivših. Da je stabilna. Porodična. Odmerena. Da zna šta hoće. Po mogućstvu njega. Odmah.
Bez posledica njegovog prethodnog istraživačkog rada. Jer on se, za razliku od nje, nije trošio. On se gradio. Svaka žena mu je dodala iskustvo. Svaki muškarac njoj je, izgleda, skinuo fabričku vrednost. Ne znam ko je smislio tu ekonomiju, ali auto-industrija bi bila ponosna. I sad dolazimo do meni omiljenog dela. Žena je, recimo, imala sedam veza. U svaku je ušla misleći da će trajati. Nije trajala.
Jedan je lagao. Drugi varao. Treći nije znao šta hoće. Četvrti je znao šta hoće, samo nije bilo zgodno da joj kaže da hoće još dve. Peti je želeo ozbiljnu vezu, ali bez svih neprijatnih nuspojava ozbiljne veze, poput odgovornosti. Šesti je bio „u komplikovanoj fazi“. Sedmi je samo bio budala.
I na kraju? Ona je žena koja je „promenila sedam muškaraca“. Kako nezgodno kada iz priče izbaciš glagole. Broj ostane. Uzrok nestane.
A onda naiđe muškarac koji je možda za isto vreme imao petnaest žena, dve paralelne kombinacije, jednu bivšu koju nikada nije sasvim pustio i tri „drugarice“ sa kojima se, naravno, nikada ništa nije desilo osim što bi se desilo čim bi dobio zeleno svetlo. I on procenjuje nju.
To mi je genijalno. Kao da poreski dužnik ocenjuje fiskalnu disciplinu države. I možda je baš tu cela zabuna. Mi smo kurvom proglasili osobu koja je više puta otišla. A nikada nismo smislili dovoljno dobru reč za osobu zbog koje se odlazi. Za čoveka koji želi ženu, ali ne i ograničenja koja dolaze sa tim da je ima. Koji želi bliskost kad je usamljen, slobodu kad mu je lepo, sigurnost kad se uplaši i avanturu čim se sigurnost podrazumeva. Koji hoće da ga neko čeka, ali ne podnosi osećaj da negde mora da se vrati. Koji od žene traži mir, a čim ga dobije — postane mu dosadno.
E, to je već zanimljiv profil. Jer možda promiskuitet nema nikakve veze sa brojem ljudi sa kojima smo spavali. Možda postoji i emotivni promiskuitet. Stalna potreba za novim pogledom. Novom potvrdom. Novom osobom koja još ne zna tvoje trikove. Novom verzijom sebe u nečijim očima.
Jer sa starom ženom moraš da budeš ono što jesi. Sa novom ponovo možeš da budeš ono što pričaš da jesi. I tu je nova žena zaista neodoljiva. Ne zato što je lepša. Nego zato što još nije stigla do fusnota. Zato me više ne impresioniraju priče o tome koliko je neka žena muškaraca promenila.
Možda je tražila ljubav. Možda je tražila mir. Možda je pravila katastrofalne izbore. Možda samo nije pristala da jednu katastrofu pretvori u dvadesetogodišnji brak kako bi jednog dana mogla da kaže da je imala samo jednog. A možda je volela seks.
Strašno. Preživećemo. Ali ako već insistiramo na terminologiji, hajde da budemo ravnopravni. Kurva nije žena koja je imala mnogo muškaraca. Niti je kurva muškarac koji je imao mnogo žena. To je suviše banalno. Muška kurva je nešto mnogo elegantnije.
To je muškarac koji ceo život menja žene jer „nije pronašao pravu“ — a svakoj ženi koja je menjala muškarce objasni da je problem u tome što nije znala da se zadrži. On je istraživao. Ona je lutala. On je birao. Ona se davala. On ima iskustvo. Ona ima kilometražu.
I na kraju, posle svih svojih ekspedicija, traži ženu bez istorije da sa njom napravi budućnost. Jer, pobogu, muškarac mora da ima standarde. Čak i kada ih sam ne ispunjava.