Postoje ljudi za koje verujete da će uvek biti tu.
Zato što su toliko puni života da vam se čini kako za njih ne važe ista pravila kao za ostale. Kao da ih energija kojom zrače štiti od svega lošeg. Kao da se ne mogu umoriti, pokleknuti ili nestati.
Život ponekad ume da bude surov na način koji nijedna logika ne može da objasni. Da ugasi vatre koje su trebale večno da gore.
Uvek nasmejan, prepametan, rođeni prodavac. Qucikthinker, multitasker. Driblao je paralelno više projekata i biznisa. Rokovi, kej-pi-ajevi, cifre. Uvek u pokretu.
I sve je to nekako izgledalo lagano, takoreći usput.
I neverovatna sposobnost da u svakom danu pronađe razlog za vedrinu. Po tome što je i kada je bio zatrpan obavezama uspevao da pronađe vreme za osmeh. Po tome što nikada nije delovao kao čovek koji negde žuri, iako je stalno bio u pokretu.
To slobodnog vremena što je imao nekako je delio između svoje porodice, supruge i dvoje dece, i uloge košarkaškog trenera za mlađe kategorije. Kao bivšem košarkašu, ta pasija je ostala. Da prenosi baklju ljubavi prema sportu novim generacijama.
Učio ih je kako da vode loptu, ali i kako da budu ljudi. Kako da ustanu posle poraza. Kako da poštuju protivnika. Kako da se raduju uspehu bez ponižavanja drugih.
Delovalo je da za sve nađe vremena. Verovatno za sve osim za sebe.
Takvi ljudi ostavljaju tragove koje vreme ne može da izbriše.
More ljudi koji su ga poštovali slilo se tog dana u crnu povorku. Svi polu svesni, u stanju šoka. Nije dočekao svoj četrdeset prvi rođendan. Prerano. Užasna bolest je pobedila u produžetku.
Ostali su supruga i dvoje dece.
Ostali su prijatelji.
Ostali su mali košarkaši.
Ostali su nedovršeni projekti.
Projekte će neko drugi da završi.
Male košarkaše će neko drugi da trenira.
Prijatelji će naći druge prijatelje.
Samo njegova deca neće nikad imati drugog tatu.
I to je najtužnije.
Ovaj tekst je posvećen Filipu Simčeskom. Počivaj u miru ljudino.