Ona je oduvek bila fenomen. Sada konačno to smeju da priznaju i oni koji su je prezirali
I pre nego što se pojavila na bini, sa crnim šeširom i već prepoznatljivim modelom naočara, tačno je znala gde se nalazi. Tamo je, pod svetlima, svoja na svome. Ali dok je publika na EXIT fjužn stejdžu pozdravljala aplauzom, videlo se u njenom držanju da zna i gde se nalazi u koordinatnom sistemu generacija. Bila je lagana, k’o Amnin hit.
Za starije od milenijalaca, ona je jedna od prvih kojoj bi trebalo uvesti porez na šund, najlažniju od svih elitističkih ideja kojima smo izloženi. Za milenijalce rođene sredinom osamdesetih ona je muzički tabu kom su se krišom odavali i makar jedna ili dve pesme sa prvih albuma stoje im sačuvane u Spotify plejlistama za dug put. Za granične mlađe milenijalce, ona je još uvek živa uspomena na prve poljupce na blic u improvizovanoj diskoteci na rekreativnoj, ili prvo ozbiljno pijanstvo u nekim drugim – neimprovizovanim – diskotekama par godina kasnije.
Kada je Amna, kojoj je Seka i bila specijalni gost, odlučila da je predstavi publici rekla je, između ostalog, da je ona “na GOAT listi generacije Z”.
U tom koordinatnom sistemu – kolopletu generacija, socijalnih grupa i supkultura kojima svi pripadamo, iako očigledno nema teorijsko znanje iz sociologije, Seka je ponovo pronašla svoje mesto, pokazujući da ima izraženu intuiciju.
Poslednjih je meseci i nedelja postala simbol, ali ova priča – videćete već posle drugog refrena – uopšte nije o tome. Jer je Seka simbol odavno.
TKD TKD TKD T.
Kada se Pjer Burdije pojavio kao šef sociološke katedre na Koledž de Fransu, zajedljive i ljubomorne kolege su govorile da je on jako dobar u tome da poveže teoriju i praksu sa svakodnevnim životom običnog Francuza jer je i sam “seljačina iz provincije”. Njihova se zajedljivost pretvorila u stvarnost, a Burdije je do svoje smrti zaslužio da ga posmatraju kao dostojnog naslednika francuske filozofske misli kojoj su put utrli još Didro, Ruso i Volter.
Njegovo je teorijsko delovanje našlo svoju značajnu primenu u svakodnevnom političkom životu, a njegove ideje mogle su da mobilišu mase – naročito usmerene protiv neoliberalne globalizacije i “mekdonaldizacije” svetske kulture i ekonomije.
Ipak, način na koji je Burdije objasnio kako se formiraju naši ukusi, šta sve na njih utiče i kako se na osnovu njih pozicioniramo u društvenoj strukturi, verovatno je njegov najznačaniji doprinos.
Kako se u Srbiji već jako dugo u političkom prostoru – tamo gde najmanje sme – pojednostavljuje svako moguće tumačenje, za potrebe još jednog muzičkog portreta iz ovog pera, možemo da dopustimo sebi da pojednostavimo i Burdijeovu distinkciju.
Burdije je tvrdio da je ukus socijalni konstrukt i pomoću pojmova “klase”, “kulturnog kapitala” i “habitusa”, objasnio da – to odakle smo, od kojih smo, kako smo rasli i učeni, direktno određuje naš ukus, a da onim što po tom ukusu biramo, mi zapravo tu svoju poziciju branimo.
I nije imao pojma da je dve godine nakon što je objavio “Distinkciju” kojom je to sve zapravo predstavio svetu, u Zvorniku rođena devojčica koja će na Balkanu, devastiranom od kulturne “mekdonaldizacije”, postati i kulturno-politički simbol za tu distinkciju.
TKD TKD TKD T.
Potreba da se muzičkim ukusom objasni sopstvena moralna i(li) kulturna i(li) ljudska “superiornost” nije autohtona na Balkanu, ali je ovde Burdijeova distinkcija duboko pervertirala u to da se ukusima ne brani samo sopstvena društvena pozicija, nego i napada svaka druga povlačeći oštre podele na “njih” i “nas”.
Neke “loše” druge koji subotom sednu pred TV i puste Zvezde Granda i neke “dobre” prve koji vole neki drugi žanr. Na “njih” koji čim počnu da tapšu uz prvi refren ili im se krv uzburka kad čuju “dalje ide – dalje ide”, automatski pokazuju manjak kulturnog kapitala i to ih smešta nisko u društvenom koordinatnom sistemu. I na neke tamo “nas” koji se groze turbo-folka i već time su zaslužili da imaju veće pravo glasa i odlučivanja i koječega.
Šio mi ga Đura.
Upravo zbog toga je delovanje Seke Aleksić na društvenim mrežama, način na koji je počela vrlo glasno da zauzima stavove, da staje u zaštitu žena, da proziva nadležne i nenadležne i odgovorne i preodgovorne – potpuno prenerazilo te neke “nas”. Kako je moguće da neko od “njih” tako misli?
Iako bi i mnogo ranije saznali za takve njene “postavke”, samo da su uzeli u obzir da neko ko karijeru gradi kroz turbo-folk muziku uopšte može da misli. A onda i da misli na taj način.
Njenim progresivnim stavovima, empatijom i osećajem za socijalnu pravdu najviše su i najglasnije zapravo iznenađeni oni koji su godinama pokušavali da artikulišu alternativni politički pravac koji bi ovu zemlju mogao da vrati iz ponora ka kom stremi. Oni koji su sve te godine odbijali da prihvate, da zaista postoje ljudi koji se seku na Seku, a istovremeno su njihovi politički istomišljenici.
I sad su odjednom i Seka i Topalko (od koga se nažalost prečesto pravi karikatura) postali simbol otpora i metafora ne pumpe, nego kompresora koji može da naduva svaki hajp i svakog nepristojnog tviteraša koji radi za dnevnicu. Kompresor jer, jebiga, stvar mora da bude turbo.
U međuvremenu, od kada je izbacila prvi album (te godine ministar kulture bio je Branislav Lečić u vladi Zorana Đinđića) Seka Aleksić je već zaslužila da postane simbol i metafora i fenomen – ne biste verovali – čak i za neke ljude koji nisu totalni debili. I da “za generaciju ZED bude deo GOATs liste”.
TKD TKD TKD T.
Kad je tek zakoračila na veliku scenu turbo-folka, Seka je bila još uvek nedozreo plod – kao i svaki zelen, tvrd i kiselkast. Ali osvežavajuć za publiku koja je uživala uz ZAM – žene su se glasno sablažnjavale, a muškarci klimali glavom držeći u sebi potpuno neslaganje da su ta čipka, ti korseti i šljokice too much. Na sceni je bila razigrana, a zvuk je bio baš karakterističan za taj muzički trenutak u turbo-folku.
Svaki naredni album (a vezala je još dva u naredne dve godine i šest za deceniju) doneo je unapređenje – i frizure i stajlinga i stila i po jedan veliki hit više.
Najveći hit u karijeri i jedna od najvažnijih turbo-folk numera te ere bila je svakako “Crno i zlatno” sa drugog albuma “Balkan” (2003). Ta je pesma Madonina “Bedtime Story”, sa sve “paint my body with your love”, samo ponaški. Spremna je da sopstvenu kožu pretvori u platno njihove strasti, a crno i zlatno možda su slučajno, a možda i ne tako slučajno, bili omiljena kombinacija Gustava Klimta. Jedna od njegovih najpoznatijih slika “Danaë” prikazuje mračne, intimne scene iz grčke mitologije – iste mitologije iz koje je Donatela Versaće izvukla onaj zlatni meandar i stavila ga na crnu pozadinu.
Samo, od kada je Seka izbacila tu pesmu, nikome (ali baš nikome), crno i zlatno više nisu bili sinonim ni za Versace ni za Gustava Klimta, nego za onaj break iz njene pesme, koji u ovom tekstu služi kao refren: tkd, tkd, tkd t.
Na taj je hajp samo nanizala “Ko da sutra ne postoji” i “Dođi i uzmi me” i “Za ljubav mobilna” i “Iskoristi moje mane”, isporučivši slatku osvetu tipu koji se igrao sa njom, možda i pakosnije od Carrie Underwood kada u “Before He Cheats” odluči da mu devastira kola i u kožna sedišta ureže svoje ime.
Seka je svoje ime urezala svim tim kombinacijama orijentalnog i grčkog i domaćeg, u kost, dok se tresu kukovi, pa albumom “Kraljica” u najperverznije momente izlazaka urbanog puka strovalila jedan “Aspirin”, jednu “Hirošimu” i poslednju baladu pred etanolski blackout – “Poslednji let”.
TKD TKD TKD T.
Svaki naredni album, svaki novi konceptualni iskorak, bio je upravo to – iskorak. Seka je uspevala u svoje pesme da zapakuje sve važnije poruke koje osnažuju žene. Više ne priziva drugačiju sudbinu i žali što nije muškarac na jedan dan, nego je vrlo raspoložena da svoj život očisti od foliranata. Da se oslobodi.
Muzički, ona napreduje, ali za razliku od nekih koleginica nije postala trep. Estetski – svakako jeste.
U svom prvom ženskom duetu, sa mladom Amnom, u pesmi “Boga mi”, Seka ulazi u kadar kao Balenciaga model, ali i kao zaštitno lice kategorije “mommy knows best”. U svoju treću deceniju na velikoj sceni ponela je kao prtljag sve te albume i turbo-folk himne, status seks simbola jedne grupacije koji je odlučila da zameni body positivity akcijama i život iz Kardašijan rijalitija, koji je pretvorila u sopstveni mir. I dobar njuh za ono što se oko nje događa.
U svojoj hacijendi na periferiji, u porodičnom miru i uz finansijsku stabilnost koju je zaslužila godinama muzičkog prilagođavanja od šatora do klubova u dijaspori i nazad, mogla je da odabere zonu komfora. Nije, jer Seka od početka ima jedan isti modus operandi – ako je stvar crna ona je naziva crnom. Ako raja želi veselo, nek se tresu dupeta. Daj i šljokice u tonama. I provokaciju za one koji željno čekaju da ih neko isprovocira.
Ali istovremeno, kada je dara prevršila meru, Seka je govorila i o femicidu i o homofobiji i o bezbednosti dece u školama i o preuzimanju odgovornosti, kao vrhovnom mehanizmu za poboljšavanje stvari u društvu. Objasnila je da je se sve to tiče. Nje, kao žene. Nje, kao majke i supruge. Nje, kao pevačice i kao brenda. Kao vernice, za koju je “ljubav vrhovna vrednost”.
To je sve vreme Seka Aleksić. Refren u mali mozak. Šljokica u zenicu. Dekolte u lice. Pesnica u pleksus.
TKD TKD TKD T.
Zato je te noći u Novom Sadu, na festivalu kome estetski nikada nije mogla pripadati, ali među ljudima koji je smatraju saborkinjom, tačno znala gde se nalazi.
I da će i kada sve “ovo” jednom prođe, ponovo za jedne biti prva na listi poreza na šund, za druge tajni začin kad oko tri ujutru popuste sve kontrole, za treće sinonim i za Aspirin i za crno i za zlatno i za prve poljupce i poslednje aftere, a za četvrte, jednostavno, deo “GOAT liste”.
Bila je, zato, sasvim lagana. U kostimu Burdijeove distinkcije, lično.
Kao novi Amnin hit.
Džabe im je sve kad srce neće.