Ne dešava se često da neka umetnica uspe da pronađe balans između sopstvenog identiteta i zahteva publike, ali Nikolija Jovanović je to uspela. Dok drugi jure trendove, ona se bavi sobom, bez potrebe da se svima dopadne. To se posebno vidi na njenom novom albumu, „Sila”, koji donosi siroviju emociju, intimnije tekstove i odvažniji zvuk. Ovo je najiskrenije i najhrabrije poglavlje u njenoj dosadašnjoj karijeri i upravo je „Sila” rezultat njene unutrašnje zrelosti. U svetu koji voli šablone, Nikolija Jovanović ne želi da bude definisana. Nikada ne peva karaoke, gasi telefon pre spavanja i razmišlja o životu kroz pitanja koja se drugi ne usuđuju da postave. A možda je upravo to razlog zašto njen glas danas zvuči sigurnije nego ikad – i na sceni i van nje.
Zašto je dobro biti „ja“?
Zato što sam naučila da budem svoja, bez potrebe da se svima dopadnem i bez potrebe da se objašnjavam. Što više biram sebe, sve sam mirnija. I to je za mene sloboda.
Kakvu kafu piješ?
Pijem tri kafe dnevno. Ujutru volim da započnem dan sa lungo kafom, u podne uživam u kremastom kapućinu, a popodne se počastim jakim espresom.
Kako pronalaziš i čuvaš mir?
Gasim telefon dva sata pre spavanja i opuštam se uz laganu knjigu ili u tišini. Ujutru ne palim telefon dok ne sipam prvu kafu. To su moji mali rituali koji mi vraćaju mir.
Šta je za tebe sloboda?
Sloboda je za mene mogućnost da budem ono što jesam, sa svim svojim vrlinama i manama.
Šta bi volela da ljudi znaju o tebi?
Da sam dobar čovek.
Koja je poslednja knjiga koju si pročitala?
„Stop Walking on Eggshells” od Paula T. Masona i Randi Kreger.
Koju pesmu biraš na karaokama?
Nikada u životu nisam pevala na karaokama.
U kom gradu bi volela sada da šetaš?
U Madridu.
U Beogradu…
Za mene je Beograd sinonim za kuću, život, porodicu i prijatelje.
Pitanje koje bi postavila sama sebi?
Ako je ovo moja poslednja minuta života: koju odluku bih donela? To pitanje mi daje mir kad ne znam šta da radim. Tada jasno čujem svoj pravi odgovor.