Bio je od onih muškaraca koji o sebi govore tiho, ali pažljivo biranim rečima.
“Emotivan.”
“Dubok.”
“Prošao kroz mnogo toga.”
Razveden. Naravno. Sa iskustvom koje mu daje legitimitet da objašnjava ljubav drugima. Voleo je da analizira žene, njihove potrebe, njihove slabosti. Govorio je da razume žensku prirodu. I zaista – razumeo ju je. Onoliko koliko je bilo potrebno da ostane bezbedan.
Menjao je žene kao raspoloženja. Ne zato što nije umeo da se veže, već zato što je voleo fazu pre vezivanja. Onaj trenutak kada je sve još igra. Kada je strast jaka, a očekivanja nedefinisana. Tu je bio najbolji. Tu je bio siguran.
Kontrola je bila njegov pravi afrodizijak.
Fantazije o uključivanju treće osobe nisu bile samo erotske. One su bile dokaz da on režira. Da postavlja pravila. Da je centar oko kog se sve okreće. Nije to bila perverzija. To je bila potreba da potvrdi sopstvenu moć.
A ono što je želeo, uglavnom su bile žene. Različite. Lepe. Strastvene. Sa karakterom – ali ne previše. Uvek je voleo da bude dirigent. Da drži takt. Da zna ko ulazi, ko izlazi i ko ostaje na bis.
I bio je u potpunoj kontroli.
Sve dok nije upoznao nju.
Pre nekoliko godina. Pogled koji je trajao sekundu duže nego što je bezbedno. Nije joj se tada javio. Možda zato što je znao da takve žene nisu epizoda. Takve žene su ogledalo.
Takve žene su opasne za muškarce koji vole da drže konce. Jer kod njih nikada nisi siguran da li si ti taj koji bira – ili si već izabran.
Skupio je hrabrost tek sada. Verovatno uveren da je sazreo. Ili da je dovoljno jak da ostane hladan.
Posle nekoliko pića završili su kod njega. Poljubac je počeo predvidivo. U tom poljupcu nije bilo samo hemije. Bilo je prepoznavanja.
Poljubac je počeo kao igra, a završio se kao priznanje. U tom dodiru je bilo nešto opasno tiho. Nešto što nije ličilo na njegovu rutinu.
Zastali su. Goli, sklupčani, ozbiljniji nego što su planirali.
“Nema zaljubljivanja,” rekao je.
Zanimljivo je kako muškarci vole da zabrane emociju pre nego što se ona uopšte prijavi na vrata.
Što je više to ponavljao, poljubac je bio mekši. Sporiji. Dublji. Kao da telo demantuje ono što ego pokusava da napise velikim slovima.
Muškarci poput njega ne plaše se žena. Plaše se gubitka kontrole pred ženom. Zaljubljivanje podrazumeva da više ne upravljaš ritmom. A on je ceo život gradio identitet čoveka koji upravlja.
Što je više insistirao na toj rečenici, njegov dodir je bio nežniji. Kao da je telo priznalo nešto što razum još nije smeo.
A onda je izneo svoju fantaziju.
“Hoćeš da budeš moja?”
Nasmejala sam se.
“Šta to znači?”
“Radiš sve što ja želim. I mogu da te imaju samo oni koje ja odobrim.”
Ah. Vlasništvo upakovano u erotiku. Koliko sofisticirano.
Nije to bio predlog. To je bio model odnosa u kom on ostaje siguran. Ako on daje dozvolu, on je i dalje iznad situacije. Ako on postavlja granice, on ne rizikuje da bude ostavljen.
“A kada nisi tu?” pitala sam mirno. “Da li pravila i tada važe?”
Zastao je. U tom trenutku prvi put nije bio alfa. Bio je muškarac koji pokušava da proceni teren.
“Sada kad smo u otvorenoj vezi, valjda i ja imam pravo da mi bude lepo dok ti nisi tu?”
Što sam bila maštovitija, to je njegova nelagoda rasla. Fascinantno je kako muškarci obožavaju slobodu – sve dok je njihova.
Naravno da sam se šalila. Ili nisam?
Rekla sam mu da bih volela da me pozove na video-poziv, da i ja uživam kad on uživa. Jednakost, zar ne?
Tu negde je alfa počeo da shvata da više nije jedini reditelj. Da žena preko puta njega razume igru. I da je možda igra bolje.
Zanimljivo je kako nas u trenutku strasti gledaju kao vrhunac univerzuma, kao božanstvo kome se klanjaju. A čim se svetla upale, vraćaju se u svoju zonu komfora.
Rekla sam da, ako već govorimo o slobodi, onda sloboda ne može biti jednosmerna. Da pravila koja važe za mene moraju važiti i za njega.
Što sam bila smirenija, njegova sigurnost je bila tanja.
Jer problem nije bio u fantaziji. Problem je bio u tome što je prvi put naspram sebe imao ženu koja razume mehanizam moći. Ženu koju ne fascinira njegova kontrola. Ženu koja se ne buni – ali ni ne pristaje.
U trenutku strasti gledao me je kao vrhunac univerzuma. Kao nešto što želi da osvoji.
Ali kada je shvatio da osvajanje podrazumeva i mogućnost da bude osvojen — nastala je tišina.
I naravno, na kraju, gotovo ritualno:
“Čućemo se kasnije.”
Muškarci vole ideju moćne žene. Dok god je ta moć dekorativna.
Ali kada shvate da ona zaista bira, da se ne daje – već odlučuje – tada postaju tihi. Oprezni. Skoro poslušni.
Nije problem u njihovim fantazijama.
Problem je što nisu računali da žena može da bude ravnopravni autor.
A kad ih razotkrijemo?
Ne viču.
Ne odlaze.
Samo prvi put pažljivo slušaju.
I možda, samo možda, shvate da kontrola nikada nije bila u njihovim rukama.
Već u tome koliko smo mi odlučile da im je prepustimo.