Da sam kojim slučajem pao u komu, recimo, neke 1996. godine i da sam se probudio ove nedelje, verovatno bih bio ubeđen da nisam prespavao gotovo trideset godina i da je ministar prosvete još uvek Danilo Ž. Marković. Škole koje ne rade, časovi skraćeni. Realnost je, međutim, da sam nisam prespavao trideset godina, bar ne u komi, i da sam mojoj ćerki u amanet ostavio štrajk u školama.
Takođe, da sam se posle trideset godina probudio, video bih dosta istih likova. Suštinski, osim onih koji su se preselili u večna lovišta, svi ostali su tu.
Ako povučemo paralelu sa školom, mi kao narod smo izuzetno loši đaci. Ili ćaci, po ovom modernom pravopisu. Lekcije nismo naučili, večiti ponavljači prvog razreda koji se muče dok sriču slova i sabiraju i oduzimaju do deset. Bez obzira na to, roditelji nas još uvek uspavljuju bajkama o nebeskom narodu, zlim čikama koji nas ne vole i zlatnom dobu koje samo što nije došlo u kome ćemo leteti u automobilima.
Fakat je, međutim, da stanje u Srbiji u poslednjih trideset godina staje u opseg od lošeg ka gorem. I ako je uopšte bilo dobro u nekom periodu, to deluje kao treptaj oka, neki trenutak između sna i jave. Realnost je da su svi koji su vodili ovu zemlju u poslednjih trideset godina sprovodili više ili manje pljačku države i naroda i koristili svoje pozicije kao platformu za lično bogaćenje. Stepen te pljačke je varirao od one u rukavicama do oružane pod fantomkama. Bez obzira na metod, sve je to bila, jednostavno rečeno, pljačka.
Generacije političara su izneverile očekivanja i izdale svoj narod. Rezultat toga je da se više nikom ne može verovati. I zato svi moraju da odu. Neki u penziju zbog liče nesposobnosti, drugi na pansionski boravak u kazneno-popravnim ustanovama. Neophodni su nam novi ljudi, novi lideri, koji će shvatiti svoj posao onako kako treba da bude shvaćen. Da rade za državu i narod, a ne da država i narod rade za njih. Potrebno nam je objektivno informisanje kako bi svaki građanin mogao da donese racionalne i informisane političke zaključke koji bi se pretočili u glasove na slobodnim izborima.
Poslednja evropska despotija, aktuelna verzija softvera u ovoj zemlji više nije održiva. S obzirom na to da smo preskočili apdejtovanje nekih ranijih verzija, sistem je opterećen i pred pucanjem. Pod hitno moramo da učitamo novu verziju softvera, koja u sebi ima ugrađene vrednosti odgovornosti, solidarnosti i empatije. Životna činjenica je da ovako više ne ide. A kad nešto ne ide, mora da se menja. Međutim, pre nego što se promeni, mora da stane. Sve mora da stane. I tek kad sve stane, stvaraju se preduslovi da se nešto promeni. Odete u Settings, pa System, i onda Reset All. I klik. Zvuči jednostavno, ali je najteži prvi korak. Da sve stane.