Tim je kao posada podmornice, ako jedan pogreši svi ginu.
Jedna naizgled bezazlena rečenica, koja zapravo sadrži suštinu njegove životne filozofije. Rad, disciplina, odgovornost i zajedništvo. Vrednosti koje bi verujem svaki normalan čovek potpisao.
A vest je stigla nekako iznenadno, poput nekog neobičnog huka kroz praznu halu. Otišao je.
Dule.
Sa njim, kao da je otišao i jedan komad onog starog, tvrdog i ponosnog Partizana koji je znao da prkosi većima, bogatijima i moćnijima.
Dule nije bio samo trener. Bio je škola. Bio je sistem. U vremenu kada se sport sve više pretvara u biznis bez duše, on je bio podsetnik da košarka može biti nešto mnogo više. Pitanje karaktera, odricanja i identiteta.
Njegov Pionir bio je tvrđava. I to ne zbog zidova te neobično ružne građevine, već zbog ideje. Tu su padali velikani, ne zato što su bili slabiji, već zato što nisu razumeli ono što je Dule znao. Da se dres ne nosi, već zaslužuje.
U njegovom svetu nije bilo mesta za alibi. Mladi igrači su dolazili kao talenti, a odlazili kao ljudi. Njegov rad sa igračima je, pored svih košarkaških finesa, podrazumevao obaveznu lektiru i odlazak u pozorište. On nije stvarao igrače za tržište. Stvarao je borce za život.
Dule je bio istina. A ona je često teška. Neretko i gruba. Svakako neprijatna. Upravo je zato istina. Bez izgovora, bez skrivanja, bez kompromisa. U vremenu u kojem se mediokritet često nagrađuje, on je do kraja ostao bastion meritokratije.
Dule je bio i otac. Ne tata, već otac. Ali u pravom smislu te reči. Ne ovo novo new age sranje od roditeljstva. Donesi prave odluke moli te tata i slično. Otac sa veliko O. Koji će na tebe da urla i da ponekad podeli po jednu vaspitnu. Ali otac čiju ljubav i posvećenost vidiš u očima. Kao i odlučnost da za tebe život da.
Suština nikad nije u pobedama, nagradama i titulama, iako ih je bilo mnogo. Nije ni u onom legendarnom pohodu na Final 4 sa jednom objektivno prosečnom ekipom. Suština je bila u karakteru koji je generacije učio da veruju da je nemoguće samo reč za one koji nisu spremni da pokušaju.
Suština je i u hrabrosti. Govorio je kada su drugi ćutali. Kritikovao kada je bilo lakše klimati glavom. U zemlji umornoj od kompromisa, on je bio podsetnik da postoje ljudi koji neće odustati od principa, čak ni kada to košta. Nekad, na žalost, i po cenu sopstvenog zdravlja.
I verovatno je upravo zato bio toliko voljen i osporavan u isto vreme. Jer takvi ljudi nikada ne ostavljaju ravnodušnim. Ili ih razumete ili ih ne podnosite. Sredine nema.
Danas, kada ga više nema, ostaje pitanje ko će nastaviti tamo gde je on stao? Ko će imati hrabrosti da kaže igraču da nije dovoljno dobar, iako svi oko njega tvrde suprotno? Ko će imati snage da izgubi utakmicu, ali ne i obraz?
Možda niko. Možda takvi ljudi dolaze retko, jednom u generaciji.
Ali ono što ostaje jeste trag. U svakom treningu koji počinje ranije nego što treba. U svakom skoku za loptu koja deluje izgubljeno. U svakom mladom igraču koji veruje da rad može pobediti talenat.
I u svakom navijaču koji zna da Partizan nije samo klub. To je ideja. A tu ideju je Duško Vujošević nosio kao zastavu, visoko i tvrdoglavo, bez obzira na vetrove. A bilo ih je toliko.
A Dule ostaje u našim sećanjima da nas podseća šta smo nekada bili, i šta bismo, uz malo više hrabrosti, ponovo mogli da postanemo.
Ako su ruže procvetaće. Čuvena italijanska izreka koji je često pominjao. Jedna druga izreka, persijska, kaže „ko hoće ruže, mora da poštuje trn“. Generale, tebe nisu poštovali a mnoge tvoje ruže su procvale. A ti si trn ostao. U njihovom oku.
A sad se odmori, zaslužio si.