Zahra je imala 23 godine i naviku da podvlači rečenice u knjigama. Čak i kada ih ne razume do kraja. Govorila je da će im se vratiti kad bude imala više vremena. Kao da je vreme nešto što se u Teheranu može planirati.
Studirala je sociologiju. Ne zato što je htela da menja svet velikim rečima, već zato što je želela da razume zašto je njen svet postao tako tesan. U torbi je uvek nosila svesku sa ispucalim koricama, telefon sa napuklim staklom i maramu koju je vezivala labavije nego što je „trebalo“. Govorila je da joj je tako lakše da diše.
Zahra nije bila buntovnica iz slogana. Bila je tiha. Smejala se na pogrešnim mestima. Brinula je o majci više nego o sebi. Tog dana je izašla iz stana i rekla: „Vraćam se brzo.“ U Teheranu se te reči izgovaraju kao molitva.
Na ulici nije vikala. Nije bacala kamen. Stajala je pored drugih, kao što je stajala u redu za hleb, u redu za autobus, u redu za budućnost. U jednom trenutku podigla je telefon. Možda da pošalje poruku. Možda da snimi. Možda samo da proveri koliko je sati.
Metak je bio brži od svake namere.
Kažu da je pogođena u grudi. Kažu da je pala odmah. Kažu mnogo toga, ali niko ne kaže zašto. U bolnici su rekli da je „preminula po dolasku“. Kao da je došla sama. Kao da je smrt bila njena odluka.
Njena majka je čekala ispred vrata koja se ne otvaraju lako. Čekala je sa rukama koje više nisu znale šta da drže. Kada su joj vratili Zahrine stvari, telefon nije bio tu. U svesci su ostale podvučene rečenice bez završetka.
U Zahrinoj sobi još stoji šolja sa osušenim tragom čaja. Knjiga otvorena na strani 117. Prozori zatvoreni, ne zbog prašine, nego zbog pogleda. Komšije prolaze tiše nego ranije. U Teheranu se tuga prepoznaje po koracima.
Zahra je imala 23 godine i plan da sledeće leto nauči da pliva. Nikada nije videla more. Govorila je da će, kad jednom zapliva, pustiti da je voda nosi. „Samo malo, da odmorim“, govorila je. Umesto toga, nosili su je ljudi koji su morali da ćute.
Njeno ime se ne pojavljuje u saopštenjima. U vestima je broj. U političkim analizama incident. U diplomatskim rečenicama fusnota. A zapravo ona je svet koji se ugasio bez upozorenja.
Najokrutnije pitanje nije ko je pucao. Najokrutnije je zašto je to postalo moguće. Kako smo došli do tačke u kojoj se 23 godine smatraju pretnjom. U kojoj studentkinja sa telefonom u ruci postaje meta. U kojoj se od roditelja traži tišina kao uslov za preživljavanje.
O Zahri se ne sme govoriti glasno. Ali o njoj se mora govoriti tačno. Kao o mladoj devojci koja je htela samo želela vazduh, znanje i sutra. Kao o životu koji je prekinut usred rečenice.
Ako postoji dug prema Zahri, onda je to da je ne svedemo na broj. Da ne zaboravimo da je imala ime, godine, navike, snove koji nisu stigli do kraja. I da svaki put kad neko kaže stabilnost pitamo za koga?
Zahra, 23 godine. Studentkinja. Ubijena jer je stajala. Možda je to dovoljno da se svi zaustavimo makar na trenutak.
A ti Zahra, dušo draga, plivaj nekim nebeskim morima. I odmori se.