Vlasnik jednog velikog košarkaškog kluba je, pričajući o jednom igraču, prokomentarisao da on nema dobre lateralne kretnje. To je zato što ima velika muda, je odgovor koji je dobio od trenera svog kluba. Upravo taj i takav odgovor najbolje definiše tog velikog čoveka. Mangup. Taj stav, možda čak i životni stil, koji nastane kad se dobri maniri i ispravne vrednosti izliju na beogradske ulice. Stav koji hoda po tankoj liniji između bezobrazluka i gospodstva, gotovo nečujna nota za sve osim za one sa istančanim sluhom.
Postojalo je nešto u Beogradu što nije bilo moguće dočarati rečima, a opet je bilo prisutno u svakom ćošku grada u tome jedinstvenom spoju boemštine i ozbiljnosti, mirisa kafe sa Terazija i tihe melanholije Kalemegdana. To nešto potpuno jedinstveno danas postoji u možda par ulica. Ostalo su zamenile tone betona koje se penju ka nebu i svetla šoping centara u unapred izgubljenom pokušaju da se spoji moderno i tradicionalno. Neko će reći da je to prirodna evolucija velikog grada a drugi da je to silovanje identiteta.
Kao što taj Beograd više ne postoji tako ne postoje više ni takvi mangupi kao što bio on. Duda. Sa Crvenog krsta. I ta neraskidiva veza sa gradom u kom je odrastao i oblikovao se, i koji je nosio u sebi kao skriveni amblem.
Duda je bio simbol jedne epohe u kojoj je sport bio nešto više od igre, a Beograd nešto više od geografskog pojma. Njegova karijera, ispisana zlatnim slovima u istoriji svetske košarke, uvek je imala prizvuk starog Beograda, te neke gospodske staloženosti, pritajene strasti i one posebne mere između strogoće i topline. Za nas malo starije, to je ono „magarče“ sa kojim su nam se obraćali očevi. U prevodu na moderno roditeljstvo to znači „sine molim te obrati pažnju šta radiš, voli te tata“. Realno lakše je reći magarče.
Ovaj učitelj i vođa je bio autentični sin Beograda. Taj Krst, sa svojim starim kućama, kafanama i duhom, odredio je mnogo toga u njegovom karakteru. Strogo odan principima, ali i širok u duši, baš kao što je i Beograd umeo da bude. Buntovan, a opet romantičan, grub, a opet nežan. Kada je izvodio svoje timove na parket, nosio je u sebi taj stari gradski kodeks časti: u pobedi miran, u porazu dostojanstven.
Predvodio je generacije reprezentativaca do evropskih i svetskih vrhova. Njegov stil je definicija mangupstva – disciplina, zajedništvo i vera da se pobeda gradi na odricanju. Njegovi igrači često su govorili da im je Duda bio više od trenera – bio je učitelj života, čovek koji im je usađivao vrednosti koje prevazilaze sport. „Deco, moramo zajedno“ je na terenu postajali srpska verzija „Molon Labe“.
Lako je biti Srbin u Srbiji. Takvih imamo koliko hoćeš, koji u sportskom žargonu igraju samo na domaćem terenu. Igrati na gostujućem terenu, to znaju svi sportisti je već druga priča. Duda je bio Srbin i u Grčkoj i u Rusiji, i gde god je putovao. Svi trofeji u Evroligi i domaćim prvenstvima, sve su to zvezde na njegovom nebu. Ali i ogromno priznanje Srbiji.
Ali ono što ga je činilo večnim u očima Beograđana bila je njegova nenametljiva veličina. Kada bi ga sreli na ulici, uvek je bio isti, na prvi pogled namrgođen ali uvek spreman na razgovor.
Srbija, ali i Beograd mu to nisu vratili na pravi način. Njegova oproštajna utakmica je organizovana u Atini. Iako je u klubu sa Pireja ostavio najveći trag, oproštaj je morao da bude u Beogradu. Oproštajna utakmica je okupila ceo košarkaški svet. Igrači koje je odgajio došli su da mu zahvale, navijači su skandirali njegovo ime, a on je, kao i uvek, ostao miran, gotovo stidljiv pred tolikom ljubavlju.
Danas je sve manje beogradski mangupa. A i sve je manje ljudi sa onom stvari koja otežava lateralne kretnje. Duda je pored košarke gajio pasiju i prema golubarstvu. Kod ljudi je znao da prepozna, kao i kod golubova, ko je visokoletač a ko prevrtač. Takođe je znao da su prevrtači slabiji ali da zato uvek lete u jatu.
Beograd je silom prilika, ili bolje neprilika, dočekao svoj trenutak da isprati Dudu. Pre četiri godine, ovaj autentični beogradski mangup je otišao da vodi neke nebeske timove. Visokoletač se vratio tamo odakle je i poleteo. Navijači kluba iz Pireja su mu pevali Duda duša Olimpijakosa. Sasvim sigurno je bio i to. Ali je na prvom mestu bio duša Beograda. I kao pravi mangup, prevrtačima je oprostio.