Lena Kovačević je umetnica koja spaja nespojivo – klasiku i džez senzibilitet, tradiciju i savremeni zvuk, intimne trenutke i energiju koja puni dvorane. Njena pojava odiše sofisticiranošću, ali ono što je čini posebnom jesu toplina i neposrednost kojom osvaja. I dok njeni hitovi oduševljavaju publiku, Lena Kovačević u svakodnevnom životu traži inspiraciju u sitnicama, u porodici i muzici za koju kaže da joj je mnogo puta spasla srce. U ovom razgovoru otkriva nam delić svoje svakodnevice, šta je za nju sloboda, kako pronalazi mir i zbog čega Beograd nikada ne bi menjala za bilo koji drugi grad.
Zašto je dobro biti „ja”?
Zato što umem da napravim dobro raspoloženje kroz sitne, banalne stvari i u njima umem da uživam. S vremenom shvatite da je to za život nešto poput pojasa za spasavanje. Bukvalno.
Kakvu kafu piješ?
Filter, s puno mleka, mlaku. Polako. Uz klavir. Espreso s puno pene naiskap jer već kasnim.
Kako pronalaziš i čuvaš mir?
Kroz molitvu. Kroz ljude koje volim, muziku koja mi je spasla srce mnogo puta. I kroz pilates.
Šta je za tebe sloboda?
Mogućnost da se sa neke optimalne distance osvrnemo na život koji je iza nas i poželimo najneverovatnije stvari za budućnost, da maštamo.
Šta bi volela da ljudi znaju o tebi?
Da sam mama dva velika dečaka. Stariji sin je već šesti razred, a mlađi treći. Pošto se ne slikamo za novine i mreže, često me drugi savetuju da se udam. Da krenem odatle.
Koja je poslednja knjiga koju si pročitala?
Agata Kristi „Zašto nisu pitali Evansa”?
Koju pesmu biraš na karaokama?
I’m So Excited. Uvek može neki disko.
U kom gradu bi volela sada da šetaš?
Polinjano a Mare, uz more.
U Beogradu…
Beograd je moje srce. Napustila sam Njujork zbog Beograda i nikada nisam zažalila. Tu su ljudi koje volim.
Pitanje koje bi postavila sama sebi?
Kada ćeš se baviti administracijom ozbiljnije?