Poslednjih meseci, quiet luxury je postao previše… generičan. Ako je nešto bilo teget, bež ili bez logotipa, odmah se svrstavalo pod tu estetiku. Svi su želeli da deluju skupo a nonšalantno, a to je na kraju postalo prenapadno upravo zato što nije bilo trunke ležernosti. U celoj toj igri, izgubio se originalni duh – umesto Loro Piana, dobili smo masovnu bež uniformu. I to je momenat u kom na scenu stupa lazy luxury.
Lazy luxury je verzija luksuza za one koji ne žele da se dokazuju. Nema potrebe za peglanjem, poziranjem… pretenciozno biranim komadima. Ovako zamišljamo stil bogatih kada više ne moraju da idu na sastanke – u prevelikim belim pantalonama, kašmirskim džemperima, kožnim japankama, ravnim tamnim farmerkama i starim patiniranim jaknama. Torba nije mikro, već natrpani, poderani Birkin, uz običan platneni ceger za svaki slučaj.
Razlika između quiet i lazy luksuza je u trudu. Quiet je tražio planiranje, uklapanje, tišinu. Lazy luxury ne traži ništa. Ako morate da razmišljate da li ste pogodili stil – niste, ni ne morate. Veliki mantil preko trenerke. Naočare koje zauzimaju pola lica. Raspuštena kosa? Može. No make-up? Još bolje.