Postoji nešto neobično osvežavajuće u razgovoru s Kristinom Radenković, kao da pričate s nekim koga dugo poznajete, a nema potrebe da vas impresionira. Iako već godinama poznata široj publici, Kristina je i dalje verna sebi i ne libi se da postavi pitanje koje možda većina danas izbegava: da li živiš život na način zbog kog ćeš sutra biti zahvalna? Ona slobodu ne vidi kao manifest, već kao pravo da budeš ono što jesi, pa čak i kada grešiš. U ovom intervjuu Kristina Radenković nam otkriva kako čuva svoj mir i zašto pravu verziju sebe prikazuje samo onima kojima odluči da otvori vrata svog sveta.
Zašto je dobro biti „ja”?
Dobro je biti bilo ko jer svako od nas nosi svoju autentičnost. Verujem da u iskrenosti prema samom sebi leži snaga, čak i kad je to put koji nije uvek najlakši.
Kakvu kafu piješ?
Najradije pijem domaću gorku kafu, a često i kratki espreso – volim tu jednostavnost i konkretnost ukusa.
Kako pronalaziš i čuvaš mir?
Kroz male stvari – vreme s porodicom, šetnje s psom, knjige, filmove, muziku, razgovore s prijateljima… I kroz ono dragoceno vreme koje poklanjam sebi.
Šta je za tebe sloboda?
Sloboda je kada možeš da živiš u skladu sa sobom, da biraš, da učiš, da grešiš i da voliš ono što jesi, bez potrebe za opravdavanjem.
Šta bi volela da ljudi znaju o tebi?
Ljudi o meni često znaju više nego što bih možda želela, nebitno da li je sve što čuju tačno ili ne. Ali onaj pravi deo mene poznaju samo oni kojima zaista otvorim vrata mog sveta.
Koja je poslednja knjiga koju si pročitala?
„It Ends With Us” Colleen Hoover. Zaintrigirala me je polemika oko ekranizacije, pa sam želela da steknem lični utisak. Knjiga nije možda vrhunsko književno delo, ali svakako ostavlja jači utisak od filma.
Koju pesmu biraš na karaokama?
„Vrapce” TAP 011. Ta pesma ima posebno mesto u mom životu — upravo s njom sam se predstavila na audiciji za RTS i verujem da mi je bila na neki način sudbinska. I dan-danas me vrati na početak mog profesionalnog puta.
U kom gradu bi volela sada da šetaš?
Volela bih da šetam ulicama Londona. Davno nisam bila, a taj grad uvek nosi neku posebnu energiju i neverovatan osećaj da koračaš davnom prošlošću s bljeskovima daleke budućnosti.
Pitanje koje bi postavila sama sebi?
Da li danas živiš život na način zbog kog ćeš sutra biti zahvalna?