Naš narod ima mnogo živopisnih poslovica. Jedna od tih je „ko sa decom spava upišan se budi“. Verujem da je svaki roditelj imao priliku da doživi ovu senzaciju koja nadalje iziskuje presvlačenje, menjanje posteljine i tradicionalno okretanje dušeka. I to najčešće u neko gluvo doba noći.
Srećom, nije ovo tekst o malim čarima roditeljstva. Već o bankarstvu. E sad kakvo veze ima bankarstvo i noćno dečije mokrenje, to je već pitanje.
Klasična zabluda je da banke prodaju razne usluge poput kreditnih kartica, kredita i dozvoljenih minusa. Nope. U svom koru, banke prodaju poverenje. Preciznije, poverenje u sigurnost, dostupnost i buduću vrednost našeg novca.
Ovu teoriju lako možemo da testiramo. Svako od nas može, recimo, da postavi oglas negde i da napiše da svako ko hoće može da nam da određeni novac na godinu dana a mi mu garantujemo neku određenu kamatnu stopu zauzvrat.
I naravno niko nam ne bi dao novac. Osim možda uže familije. Jer tu nastupa faktor poverenja.
Upravo zato su banke veoma regulisane jer što su zasnovane na poverenju a to poverenje, kroz razne dozvole i ispunjenost mnogih uslova, kontroliše država. Ovo je pogotovo važno u zemlji koja je preživela mnoge bankarske traume u kojima je gomila, objektivno naivnih, ljudi izgubila svoju ušteđevinu.
Altina je nastala početkom devedesetih. Ondašnja vlast je omogućila da se na tom mestu, pre svega, skuće izbeglice iz Hrvatske. Bilo je to dovoljno daleko od centra grada pa je moglo da se zažmuri na propise. I tako je suštinski nastalo nekad najveće nelegalno naselje.
Da je naselje poput Altine u Americi, zvalo bi se slum. I iz takvog naselja iznikao bi možda neki sportista ili reper. Iz Altine je, međutim iznikao jedan mladi preduzetnik koji je uvideo da su menjačnice vrlo unosan biznis. Možda zvuči paradoksalno, ali sam biznis menjačnica u Srbiji je zasnovan na nepoverenju u bankarski sektor. Elem, tako je nastala Alta sa Altine.
Ko je i kad pomislio da je dobra ideja da neko ko ima takav background uđe u bankarski sistem naše zemlje, vremenom će se dokazati. A sve nadalje je bilo kao u onoj narodnoj izreci, „vuk je pušten u obor“. Suštinski u trezor, ali na isto mu dođe. Ovaca je svakako bilo na pretek. I kula od karata se srušila.
System failure? Ma jok, mi ovde nemamo sistem. Naš sistem je zapravo baš kao ta Altina. Nelegalno izgrađen. Pa da ne bi sve moralo da se ruši omogućena je legalizacija. Bez bazične infrastrukture. Kasnije nekim aktima i uređeno, u smislu urbanizma. Na papiru bar. Pa onda nastaje Altina 2. I tako dalje.
Što se grbo rodi, vrijeme ne ispravi. Zanimljivo, ovo nije narodna izreka već nešto što je davne 1888. godine napisao Valtazar Bogišić kao pravno načelo za imovinski zakonik knjaževine Crne gore.
Mi smo trebali neke stvari da srušimo, i gradimo ispočetka. Kako Bog zapoveda. Jer ovde je nešto grbo, nešto grbavo, ali vreme ništa ne ispravlja. Ali valja nam početi. Bolje ikad nego nikad, što bi se reklo. U protivnom, posle svake jače kiše bićemo popišani kao stanovnici te iste Altine jer nemaju valjano uređenu kanalizaciju. A to je pritom manje loš deo ove fekalne jednačine.