Da li ste se ikada zapitali, hoćete li postati suvišni? Ako AI zna sve, šta ostaje nama? Možda se bavite poslom koji još ne iziskuje upotrebu veštačke inteligencije, ali lo and behold – i to vreme dolazi. U trenutku kada veštačka inteligencija može da piše pesme, predlaže stajlinge, komponuje muziku, generiše slike i analizira istoriju umetnosti brže nego što možemo da trepnemo, logično se nameće pitanje: šta ostaje ljudima da rade? Da li je kulturni rad postao tehnološki višak?
U nekim momentima odgovor leži u brzini i preciznosti, u drugima je poenta u greškama i spontanosti. U ljudskosti. Osećanjima koja oblikuju trenutak, delo, period života. Kultura nikada nije bila samo niz informacija, niti zbir tačnih odgovora. Njena suština je u izrazu: u osećaju, kontekstu, dilemi, nesavršenosti. To su oblasti koje algoritmi mogu da imitiraju, ali ne mogu istinski da osete. AI može da napiše tekst u stilu Virdžinije Vulf ili da reprodukuje sliku u stilu Fride Kalo, ali ne može da oseti iskustvo koje ih je oblikovalo. Ne može da oseti iskustvo borbe, socijalne nepravde, neizvesnosti ili istinskog radovanja.
Homo Sapiens i Homo Algorithmus
Zato zadatak čoveka u eri veštačke inteligencije nije da se takmiči sa njom, jer je to nemoguće. Već da održi ono što je ljudsko. Ne treba da se plašimo grešaka, nesavršenosti i preispitivanja da li smo nešto mogli bolje. Upravo to je autentično ljudsko iskustvo koje ne može da se reprodukuje. Veštačka inteligencija u svojoj biti je algoritam, kompleksna i promišljena matematička jednačina. Kulturni doprinos danas je stvar stava, etike i hrabrosti više nego iskalkulisane proračunatosti. Kultura je splet situacija i emocija, što ličnih, što lokalnih i globalnih. Momentum koji predstavlja talas koji se preliva iz malog jezera u veliki okean. On nikad ni ne može da bude kompjuterski proračunat, jer su ljudi nepredvidivi. Faktor neočekivane dobrote ili zla koje proizilazi od čovečanstva u datom momentu izaziva i stvara kulturne promene koje potom istorija pamti.
U svetu koji znanje sve više delegira mašinama, ljudska uloga nije da ponavlja, već da interpretira. Da sačuva ono neuhvatljivo: smisao, emociju, kritičku distancu. Da piše između redova, da prepoznaje nijanse, da greši – jer je upravo greška često mesto otkrića. AI može da bude alat. Ali ono što ga koristi, ono što odlučuje kako, zašto i kada – to i dalje mora da bude čovek. Sirov, nepoliran, faličan, lomljiv, nesalomiv – čovek kao takav.