Svet je juče postao za nijansu manje koloritan, manje ironičan i, usuđujemo se reći, manje iskren. Martin Parr, britanski fotograf koji je proveo pola veka držeći ogledalo ispred naših lica – često u trenucima kada nismo bili spremni da se pogledamo – preminuo je u 73. godini.
Za one koji površno poznaju fotografiju, Parr je bio „onaj tip koji slika ljude kako jedu sladoled“ ili „čovek koji koristi blic po danu“. Ali za nas koji smo disali kroz objektiv dokumentarne fotografije, Parr je bio revolucija i dokaz da umetnost ne mora da bude lepa da bi bila istinita.
„Vanzemaljac“ koji nas je naučio da zavolimo sopstvenu banalnost
Parr je često ponavljao svoju mantru: „Pravim ozbiljne fotografije maskirane u zabavu“. I zaista, na prvi pogled, njegov rad je delovao kao kičasta razglednica. Jarke, prezasijane boje, krupni kadrovi masne hrane, pocrvenela koža turista u Nju Brajtonu, groteskni šeširi na trkama konja.
Ali ispod te „zabavne“ površine krio se oštar, antropološki skalpel. Njegova kultna serija The Last Resort (1986) nije bila ruganje radničkoj klasi na odmoru, kako su mu kritičari tada spočitavali. To je bio krik protiv tačerovske Britanije, prikaz društva koje se raspada dok pokušava da uživa u jeftinim zadovoljstvima. Parr nije ulepšavao stvarnost; on je pojačavao njenu apsurdnost dok ne postane nemoguće ignorisati je.
Revolucija u Magnumu
Možda najveći dokaz njegove veličine leži u činjenici da ga establišment isprva nije želeo. Kada je aplicirao za članstvo u prestižnoj agenciji Magnum Photos – kući kojom su dominirali ratni reporteri i crno-bela romantika – dočekan je na nož. Legendarni Henri Cartier-Bresson ga je tada opisao kao „biće sa druge planete“.
Parr je bio taj vanzemaljac koji je u Magnum doneo boju, humor i svakodnevicu. Primljen je za jedan jedini glas. Decenijama kasnije, postao je predsednik te iste agencije, dokazujući da fotografija ne mora da dokumentuje samo ratove i tragedije da bi bila važna. Ona može i mora da dokumentuje način na koji živimo, trošimo i dosađujemo se.
Nasleđe koje prevazilazi fotografiju
Martin Parr nije bio samo fotograf; bio je strastveni kolekcionar i čuvar istorije. Njegova opsesija fotoknjigama (koju je krunisao kapitalnim delom The Photobook: A History sa Džerijem Bedžerom) spasila je od zaborava na hiljade autora. Osnivanjem Martin Parr Foundation u Bristolu, stvorio je dom za britansku dokumentarnu fotografiju, ostavljajući iza sebe instituciju koja će nadživeti njegov fizički odlazak.
Uticao je na modu više nego bilo koji modni fotograf, uvodeći estetiku „stvarnog života“ u sjajne magazine. Pokazao nam je da je tanjir sa ostacima hrane jednako vredan pažnje kao i portret kraljice.
Danas, dok gledamo kroz naše pametne telefone i koristimo filtere da život učinimo „lepšim“, Parrovo delo nam nedostaje više nego ikad. On nas je učio suprotnom – da prigrlimo nesavršenost, fleku na košulji, plastičnu viljušku i izgorela ramena.
Otišao je čovek koji je video svet onakvim kakav jeste, a ne onakvim kakvim bismo želeli da bude. I u tome je bila njegova najveća ljubav prema čovečanstvu.