Pre nekoliko dana, u svetu umetnosti odjeknula je vest. Prestižni The Art Newspaper započeo je tekst pasusom koja sama za sebe zvuči kao istorijski zapis: „Marina Abramović je prva žena koja će imati samostalnu izložbu u 250 godina dugoj istoriji. U 2023, Abramovićeva je postala prva žena koja je imala samostalnu izložbu u Kraljevskoj akademiji umetnosti u Londonu, dok je 1997. postala postala prva žena nagrađena Zlatnim lavom na Venecijanskom bijenalu umetnosti.”
Čitajući, prva asocijacija bila je: čekaj, pa ovo zvuči kao nabrajanje najvećih uspeha Novaka Đokovića. Zašto onda naslovne strane ne vrište kao kada naš najtrofejniji teniser osvoji (još jedan) Australian Open? Zašto se ne oglašavaju zvaničnici, a društvene mreže ne eksplodiraju od ponosnih čestitki? Kada na Googleu ukucate ime Marina Abramović, odmah ispod, kao definicija, stoji Serbian conceptual artist. Zašto je, onda, taj osećaj ponosa koji imamo tako slab, gotovo neprimetan?
Istorija se (opet) piše u Veneciji
Da bismo razumeli magnitudu ovog događaja, dovoljno je pogledati činjenice. Galerija Akademije u Veneciji, institucija osnovana 1817. godine, dom je remek-dela renesansnih majstora poput Ticijana, Tintoreta i Veronzea. U tom panteonu umetnosti, nijedna živa žena nikada nije imala samostalnu izložbu – do sada.
Slično je bilo i 2023, kada je postala prva žena sa solo izložbom u Kraljevskoj akademiji umetnosti u Londonu. Davne 1997. godine, bila je prva žena koja je osvojila Zlatnog lava na Venecijanskom bijenalu za rad Balkanski barok.
Izložba pod nazivom Transforming Energy, koja će biti otvorena u maju 2026. godine tokom 61. Venecijanskog bijenala, nije retrospektiva, podsećanje na čuvenu šetnju Kineskim zidom, nakon koje je, umesto braka sa Ulayem, došlo do njihovog raskida. Postavka, koja je već debitovala u Šangaju, biće prilagođena venecijanskom prostoru, uspostavljajući, kako navode kustosi, „dubok dijalog između njene pionirske performans umetnosti i renesansnih remek-dela koja su oblikovala kulturni identitet Venecije”.
Čija je, zapravo, Marina?
Možda odgovor na pitanje sa početka leži u prirodi njenog rada. Njena umetnost nije laka za konzumaciju; ona je zahtevna, često brutalna, sirova i duboko lična. Telo je za nju i platno i dleto. U performansu Rhythm 0 (1974), šest sati je stajala nepomično, prepuštajući publici da na njoj koristi bilo koji od 72 ponuđena predmeta, uključujući napunjen pištolj. U radu Imponderabilia (1977), ona i njen tadašnji partner Ulay, stajali su nagi na ulazu u galeriju, primoravajući posetioce da se provuku između njihovih tela. Njena umetnost nas suočava sa sopstvenom ranjivošću, voajerizmom i saučesništvom. To je daleko od pasivnog posmatranja slike (ili Novakovog pobedničkog poena na terenu).
Razlog je, možda, i kompleksniji, i leži negde dublje; možda je u vezi sa našim kolektivnim odnosom prema (ženama) umetnicima. Marina je otišla iz Jugoslavije 1975. godine. Njen povratak u Beograd sa retrospektivom Čistač u Muzeju savremene umetnosti 2019. godine bio je, posle 44 godine, emotivni i kulturni zemljotres. U otvorenom pismu Srbiji, objavljenom tim povodom, naša najveća umetnica pisala je o povratku u Beograd kao o „drugo najznačajnijem događaju u karijeri“. Prvi je performans u muzeju MoMA. Priznala je tada da je, napuštanjem srpske prestonice, napustila „mračno mesto”, ali i da se tada vratila da novim generacijama pokaže šta je radila svih tih godina. Želela je da inspiriše.
Pa ipak, nacija koju je oblikovala, kultura u kojoj je prvo iskovala svoj jezik, grad koji je formirao pravac iz kojeg će kasnije krenuti, kao da i dalje zazire da je u potpunosti prihvati kao svoju.
Šta je energija koja transformiše?
Vrhunac venecijanske izložbe biće čin koji simbolički sažima čitavu njenu karijeru. Marinina fotografija Pietà (with Ulay) iz 1983. godine, na kojoj drži beživotno Ulayevo telo u krilu, biće izložena direktno uz Ticijanovu Pijetu – njegovo poslednje, nedovršeno remek-delo. Na 450. godišnjicu Ticijanove slike, Marina Abramović, umetnica performansa iz Srbije, ulazi u direktan dijalog sa jednim od najvećih majstora renesanse, preispitujući univerzalne teme bola, transcendencije i iskupljenja.
Posetioci će moći da iskuse i njene interaktivne Tranzitorne objekte, strukture od kamena i kristala na kojima mogu ležati, sedeti ili stajati, kako bi aktivirali ono što umetnica naziva „prenosom energije”. Njena umetnost traži prisustvo, participaciju i mogućnost unutrašnje promene.
Koji god da je razlog našeg tihog (ne)priznanja, Marina Abramović, naša najveća umetnica od Vladimira Veličkovića, izlaže u Galeriji Akademije. Koliko ljudi je to uradilo? Već znamo da nijedna žena nije. Od živih umetnika, pre nje samo Anselm Kifer.
Savremenici smo pisanja istorije umetnosti, u kojima će ime jedne srpske umetnice stajati boldovano i zauzimati nekoliko strana više.