Muzičar Mateja Žikić piše pesme koje ne nastaju iz reda, već iz haosa, i peva ih onako kako živi – iskreno, bez kalkulacija. Jer, kako sam kaže, ponekad najlepše stvari nastaju upravo iz haosa. Njegov Beograd nije grad betona, već ulica koje pamte miris bagrema i ljudi koji hodaju uspravno jer imaju zašto. Sloboda za njega nije samo puka reč, već način postojanja, sloboda je kada voliš bez objašnjenja, kada možeš da staneš iza svojih reči i pesama bez straha, da pustiš muziku da te ponese, čak i kada ne znaš kuda ona vodi.
Zašto je dobro biti „ja”?
Zato što sam konačno prestao da pokušavam da budem bilo ko drugi. Biti „ja” znači voleti ono što ne znaš unapred, ali znaš da ti pripada. U muzici, u životu – to je original koji ne ide na kopir aparat.
Kakvu kafu piješ?
Double shot espresso i što citrusniju notu, neko bi rekao „kiselu”, ali ja kažem: neka kafa peva u ustima kao treći refren dobre pesme.
Kako pronalaziš i čuvaš mir?
U muzici koja ne traži da je razumeš, već da je pustiš da te ponese. U šetnji bez telefona. I u onim trenucima kad prestanem da jurim odgovore i pustim tišinu da mi ih sama kaže.
Šta je za tebe sloboda?
Sloboda je kad ne moraš da objašnjavaš zašto voliš ono što voliš. Kad tekst napišeš iskreno, bez razmišljanja hoće li se „prodati”. Sloboda je kad te nije strah da staneš sam iza pesme, pogleda, odluke.
Šta bi voleo da ljudi znaju o tebi?
Da nisam uvek ozbiljan kao pesme koje pišem. Da ponekad najlepše stvari nastanu iz haosa, ne iz reda. I da sve moje pesme, pa i one najtužnije, veruju u ljubav.
Koja je poslednja knjiga koju si pročitao?
„Fukoovo klatno” Umberta Eka. Knjiga kao lavirint u kome se i izgubiš i pronađeš. Kao teorija zavere za dušu – taman da podseti da znaš čitati između redova, ne samo note.
Koju pesmu biraš na karaokama?
U teoriji nešto lagano, da ne moram da se trudim. U praksi završim pevajući Pink Floyd High Hopes. Znam, nije baš klasična karaoke himna, ali ako već treba da pevam, onda neka bude pesma koja zna da ćuti i dok traje.
U kom gradu bi voleo sada da šetaš?
U slobodnom Beogradu. Onom što miriše na bagrem, ne na beton. Gde ljudi hodaju uspravno jer imaju zašto, a ne zato što im je tako rečeno.
U Beogradu…
…uvek imaš s kim da ćutiš, ako znaš da slušaš. I nikad ne znaš da li te grli ili pušta da odeš; zato mu i pišem pesme.
Pitanje koje bi postavio sam sebi?
Da ti je poslednji aplauz bio juče, da li bi i dalje pevao danas?