Katarina Vuksanović je influenserka koja ne prati slepo trendove – ona ih preispituje i oblikuje na svoj način. Poznata po britkom izrazu, autentičnom pogledu na svet i nesklonosti kompromisima, kroz svoj sadržaj balansira između haosa i reda, slobode i discipline, energije i introspekcije. I dok obožava Pariz i sebe zauvek vidi u Londonu, Katarina kaže da su danas najlepše šetnje u Beogradu sa studentima, koje ne bi menjala ni za jednu svetsku metropolu. Katarina Vuksanović nam je otkrila i kako je biti u njenoj koži, da li ponekad zažali što je kročila na društvene mreže i zašto je sloboda najvažnija vrednost u njenom životu.
Zašto je dobro biti „ja”?
Prvo što mi je palo na pamet kada sam pročitala ovo pitanje je: „Joj, da li je?” Biti ja je svakako: haotično, pa organizovano; disciplinovano, pa opušteno; energično, pa letargično; sve ili ništa. U potrazi sam za pomirenjem ovih ekstrema i nekom verzijom balansa gde su oni povezani sastavnim veznikom i, a ne odvojeni rastavnim veznikom ili. Dobro je što na tome radim!
Kakvu kafu piješ?
Kratki espreso.
Kako pronalaziš i čuvaš mir?
Nemirna sam od rođenja. Mislim da još uvek nisam došla u period života kada sam u miru, konstantno treperim. Ali nekoliko aktivnosti me umiri: predugo hodanje bez cilja, slušanje muzike na slušalicama uz opciju noise cancellation i razgovor s kumom. Volela bih da umem da ugasim telefon i da mi to donese mir, a ne stres.
Šta je za tebe sloboda?
Sloboda je kada možeš da se budiš kada hoćeš, da radiš posao koji želiš, ma – da radiš šta ti se radi, da misliš svojom glavom, da kažeš kako se osećaš. Sloboda je najvažnija vrednost u mom životu i ne bih mogla da se uklapam u tuđe sisteme i pravila, po cenu da budem usamljena na svom putu, do kraja života.
Šta bi volela da ljudi znaju o tebi?
U ovom momentu bih volela da ništa ne znaju. Dođe tako faza kada poželim da nikada nisam kročila na društvene mreže, a sada prolazim kroz jednu takvu.
Koja je poslednja knjiga koju su pročitala?
Buđenje – Antoni de Melo. Kratka, jasna, pomalo brutalno iskrena.
Koju pesmu biraš na karaokama?
Riptide – Vance Joy. Dovoljno je vesela da budem energična, dovoljno mi je tužna da zaplačem, a reči pesme znam u pola noći – pa se ne bih zbunila dok pevam.
U kom gradu bi volela sada da šetaš?
Danas bih mnogo volela da sam u Parizu, zauvek vidim sebe u Londonu, turistički u Madridu, pa u Berlin… Međutim, najlepše su šetnje u Beogradu, sa studentima.
U Beogradu…
Znam za jedan grad… Pored je Beograd. Kao veliki lokal-patriota, uvek napomenem da je najlepši deo Beograda – Zemun. Zemun ima sve – kej, park, Gardoš, Lido, Dunav, najslađe kafeterije, pijac, buvljak, ljude… Zemun je kao pouzdan, siguran prijatelj koji će ti napraviti toplu čokoladu i ušuškati te u ćebence; dok je Beograd onaj ludi, zabavni i nepredvidivi prijatelj s kojim je pitanje hoćeš li jednog običnog četvrtka završiti na kafanskoj muzici ili na rejvu. S njim je sve moguće.
Pitanje koje bi postavila sama sebi?
Šta je sledeće?