Nakon što je Kendrick Lamar celom svetu “objasnio” ko je Drake, kanadski reper izbacio je novi album pod nazivom “$ome $exy $ongs 4 U”. Poetično, zar ne?
Ako je neko u poslednjih nekoliko godina usavršio umetnost preživljavanja u repu uprkos svim napadima i sumnjama, to je Drake. Međutim, pitanje nije da li je preživeo, već kako. Njegov najnoviji album “$ome $exy $ongs 4 U”, zajednički projekat sa izgubljenim PARTYNEXTDOOR-om, trebalo bi da posluži kao melem na ranu njegove reputacije, ali da li se zaista može očekivati da nekoliko glatkih, zavodljivih pesama izbriše optužbe koje mu Kendrick Lamar mesecima unazad nameće?
Drake se u novim pesmama ne brani žestinom, ne udara nazad pesnicom, znate ono – muški, već maše svilenom maramicom i pevuši o romansi – i Hjustonu, ajde. Ovo nije strategija koja deluje u repu – ne kada je narativ hip-hop rivalstava uvek bio zasnovan na borbi, na dokazivanju dominacije kroz liričku superiornost i beskompromisni napad. Kendrick Lamar je, sa druge strane, osigurao status neprikosnovenog pobednika, ne samo osvajajući pet Grammy nagrada za pesmu “Not Like Us”, već i cementirajući percepciju da se Drake nikada nije istinski “oprao”. Doduše, od ovakvih optužbi se niko nije oprao.
U pesmi “Gimme a Hug”, Drake pokušava da uzvrati Kendricku, nazvavši ga “malom ribom” poput Nema. Ali problem je u tome što se ovakve linije više ne računaju kao ozbiljne diskreditacije – u svetu u kojem su rep bitke definisale karijere Tupaca i Biggieja, a kasnije Nasovim “Etherom” deklasirale Jay-Z-ja, ovakvi pokušaji deluju kao letimično bockanje, nimalo kao ozbiljan “obračun”.
Možda je Drake deep down svestan da nikada neće dobiti ovu bitku?
Ili je njegova strategija jednostavno odustajanje od rep rivalstava u korist svoje sigurnije R&B zone? Ako je tako, onda ovo nije samo poraz u jednoj bitci, već poraz u širem kulturološkom narativu hip-hopa, u kojem je sukob suštinski deo legitimacije i opstanka. Kendrick Lamar je problematizovao Drakeov kredibilitet – od toga da ga je optuživao za korišćenje “ghostwritera”, do dubljih, neizrečenih insinuacija o njegovom mestu u industriji i njegovoj iskrenosti – i maloletnicama. Ako se uzme u obzir sve to, “$ome $exy $ongs 4 U” deluje kao bekstvo, a ne kao odgovor.
Ne možemo zaboraviti da je hip-hop u svojoj suštini uvek bio arena u kojoj se zahteva obračun – bilo verbalno, bilo kroz umetničku snagu. Kad su se Nas i Jay-Z sukobili, dobili smo jednu od najslavnijih rep bitaka u istoriji. Kada su Pusha T i Drake imali svoje nesuglasice, “The Story of Adidon” je bila pesma na koju nismo okretali glavu. Nikada nismo bili Drakeovi fanovi, istina. Ali, do ovog trenutka nismo ni umanjivali njegov značaj na svetskoj muzičkoj sceni. Shodno tome, pasivnost i “sindrom žrtve” nije ono što smo očekivali od izvođača čije pesme se ne skidaju sa top lista.
Ako je hip-hop uvek bio jezik sukoba i potvrde snage, onda je jasno da Drake nije uspeo da se prilagodi njegovim zakonima. A u tom slučaju, pitanje više nije da li je preživeo – jer preživeo jeste – već da li će njegovo preživljavanje ikada ponovo biti povezano sa istinskom dominacijom. Za sada, u ovom rivalstvu, isti rezultat se iznova potvrđuje.