Postoji ta scena u “Sex and the City” – Carrie šeta ulicama Njujorka, kesa iz Diora u ruci, glas u offu postavlja pitanje o ljubavi, a iza nje skyline svetluca kao obećanje.
Pre dvadeset godina to je bio san. Danas, to je dijagnoza.
Jer “Sex and the City” više nije serija o cipelama, koktelima i muškarcima. To je postala studija o ženskoj emancipaciji koja se pretvorila u egzistencijalni paradoks. Sve imamo – osim onoga što još uvek, iz nekog razloga, ne prestajemo da tražimo.
Kulturološki throwback, psihološki reality check
Kada je “SATC” debitovao 1998, svet je bio drugačiji. Feminizam se tada još uvek oblačio u Manolo Blahnik salonke i nosio Cosmopolitan u ruci. Danas, dvadeset i kusur godina kasnije, žene više ne moraju da biraju između karijere i ljubavi – barem ne na papiru.
Ali u stvarnosti? Sve više nas se pronalazi u onom Carrie trenutku – uspešne, stabilne, svesne sebe, ali emotivno… u nekoj vrsti „limba“. Uspeh je tu. Ali praznina nije nestala.
Zato je “Sex and the City” danas važniji nego ikad; jer postavlja pitanje koje nijedna “empowerment” kampanja ne voli da čuje: da li smo mi zaista ispunjene, ili samo ispunjavamo listu?
Arhetipovi koji su postali ogledala
Carrie je i dalje ona koja veruje u ljubav kao u književni motiv.
Samantha, koja odbija da se izvini što želi sve.
Miranda, koja racionalizuje sve dok joj se ne slomi ono što ne može da objasni.
Charlotte, koja i dalje traži bajku u svetu koji više ne veruje u princeze.
Te žene danas nisu fikcija; one su naše prijateljice, koleginice – mi same. Njihove replike su prešle u realnost, njihovi konflikti u naše dnevne razgovore. U svakoj brunch raspravi o “toxic muškarcima”, u svakoj poruci “ne mogu više s dating aplikacijama” – čuje se eho “SATC”-a. Samo što sada nosimo Acne, a ne Prada torbe.
Savremeni paradoks slobode
Društvo je ženama konačno dalo sve – osim prostora da priznaju da nisu uvek srećne. Biti “empowered” danas znači delovati nepokolebljivo, estetski perfektno i emocionalno funkcionalno. Ali prava sloboda – ona o kojoj je Carrie pisala u svojim kolumnama – možda je u iskrenosti. U priznanju da su usamljenost i čežnja i dalje deo paketa, i da feminizam ne znači da ljubav više nije važna. “Sex and the City” to je znao pre nego što su to shvatile i sociološke studije: ženska snaga ne isključuje ranjivost; ona je uključuje.
Zašto nas i dalje dotiče
Jer “SATC” nikad nije bio samo o muškarcima. Bio je o ženama koje pokušavaju da pronađu balans između onoga što žele i onoga što društvo misli da bi trebalo da žele. O ženama koje vole, greše, sumnjaju, i u tom procesu postaju stvarne.
U svetu u kojem su veze instant, a emocije filtrirane, “Sex and the City” je ostao simbol iskrenosti – nesavršen, protivrečan, ali i dalje toliko ljudski. Možda zato, kad ponovo gledamo Carrie kako korača po kiši u Manolo cipelama, ne gledamo nostalgiju. Gledamo refleksiju.