Historia magistra vitae est. Sećam se profesora iz latinskog iz srednje, koji je imao ogromnu pasiju prema ovom davno iščezlom jeziku. Ali uspeo je, makar meni, da utuvi u glavu dosta tih izreka, što bude ponekad korisno kad hoću da se pretvaram da sam kulturan. Elem, ovo s početka znači istorija je učiteljica života, za one koji su zaboravili. Značenje je, pretpostavljam, da možemo bolje razumeti sadašnjost, a možda i predvideti budućnost, ako se dobro zagledamo u prošlost. U tome, bar logički, verujem da ima dosta istine.
Jedan od najstrašnijih perioda dvadesetog veka vezan je za prostor današnje Nemačke. Davne 1919. u tadašnjoj Vajmarskoj republici, jedan mladi čovek se učlanio u Deutsche Arbeiterpartei ili skraćeno DAP. U prevodu, to je Nemačka radnička partija. Ubrzo je taj mladi čovek napredovao kroz partijske strukture pre svega zbog svojih vatrenih govora koji su dizali masu.
Posle desetak godina shvatili su da naziv Radnička partija ne omogućava širenje ciljne grupe, pa partija menja ime u Nationalsozialistische Deutsche Arbeiterpartei ili Nacional-socijalistička nemačka radnička partija ili skraćeno Naci.
Kako je popularnost partije rasla, tako se pojavila i želja, ili potreba, zavisi od toga kome od istoričara verujete, da se skupovi bolje obezbede. U tu svrhu je osnovan Stabswache ili Čuvari štaba. Njihova je uloga bila da obezbeđuju skupove ili, recimo, mitinge partije iako je nejasno tačno od koga. S vremenom je nastala potreba da se zaštiti lik i delo lidera od nekih koji su unutar partije imali drugačije mišljenje pa je Stabswache postao Stoßtrupp Hitler ili Hitlerove šok trupe. Ova formacija su suštinski bili njegovi bodigardovi koji su ga pratili svuda u stopu i štitili od svih i svega. Iako lojalna, ta relativno mala grupa ljudi nije bila dorasla svom zadatku.
Kako je rasla popularnost partije, tako je rasla i paranoja u glavi lidera. Video je opasnost svuda i u svakom. Da bi se malo umirila ta paranoja, osnovan je Schutzkommando, u prevodu Komanda za zaštitu. Oni su pratili lidera na svakom sastanku, na svakom događaju. On se osećao bezbedan okružen njima. S obzirom na to da mu se dopao ceo projekat, odlučeno je da se Komanda podigne na nacionalni nivo i da obezbeđuje partijsko vođstvo. Promenjeno je i ime u Sturmstaffel, skraćeno SA.
Te 1925. godine SA se pridružuje Hajnrih Himler. Himler se brzo penje do samog vrha SA, koji doživljava još jednu i ujedno finalnu promenu naziva u Schutzstaffel, u prevodu Odred za zaštitu ili skraćeno SS.
Ostatak ove priče manje-više svi znate. Ona se završava 1945. godinu u bunkeru u Berlinu. Iako većina ljudi mislim da je SS bila zvanična vojska Nemačke, ona je zapravo bilo jedna paravojna formacija koja je s vremenom izrasla u zastrašujuću organizaciju koja je sprovodila nezamislive zločine. Paravojna formacija predstavlja grupu naoružanih ljudi koji nisu deo državne vojske. Termin paravojne formacije se prvi put koristio 1934. upravo u Nemačkoj iako je zvanično najstarija paravojna formacija zabeležena 1915. godine u Kanadi. Obično su paravojne formacije vezane za razne desničarske i nacionalističke pokrete.
Zašto sam sve ovo napisao? Možda sam jednostavno inspirisan sjajnom knjigom „Sivi vuk”, koja daje alternativnu teoriju da se nije baš sve završilo 1945. godinu u bunkeru. Bez obzira na to da li verujete ili ne, knjigu obavezno pročitajte. A možda sam i napisao zato što istorija bar pokušava da nas nauči nešto. Pitanje je samo koliko smo mi dobri đaci. Ili ćaci.