Spoj Mad Max estetike i beskompromisnog tehno zvuka, novi film koji potpisuje Óliver Laxe nije samo bioskopski hit, već čulni napad na gledaoca. Ovo ostvarenje postalo je centralna tačka filmskih debata u 2026. godini, a sada je konačno u domaćim bioskopima.
Kada se film Sirāt gleda u bioskopu, publika se suočava sa gotovo neodoljivim nagonom da ustane i zapleše. Ovaj postapokaliptični EDM triler počinje kadrovima gigantskih zvučnika postavljenih u marokanskoj pustinji poput džinovskih Jenga blokova. Iz njih pulsira bespoštedni tehno dok stotine rejvera plešu pod zalazećim suncem. Ukoliko je ozvučenje u sali ispravno podešeno, vibracije su toliko snažne da iskustvo prevazilazi klasičnu projekciju.
„Neki kritičari film gledaju mozgom, ali ovaj film se mora gledati telom“, izjavio je Óliver Laxe, 43-godišnji galicijski reditelj koji je i sam aktivni učesnik rejv kulture. Njegov cilj je bio jasan: stvoriti delo za mlađu publiku koja se često ne oseća reprezentovanom u tradicionalnom arthouse filmu. Rezultat je takav da Sirāt u Francuskoj beleži veću gledanost od blockbustera poput The Substance.
Putovanje kroz pustinju i unutrašnji mrak
Arapska reč „sirāt“ prevodi se kao „put“, a film se brzo razvija u mračni road movie. U središtu radnje su Luis (Sergi López) i njegov sin Esteban (Bruno Núñez Arjona), koji se ne snalaze u svetu elektronske muzike, ali su primorani da ga istraže tražeći nestalu ćerku i sestru.
Njihova potraga kroz prašnjave predele odvija se u senci nadolazećeg Trećeg svetskog rata, o čemu saznaju putem sporadičnih vesti na radiju. Distopijska atmosfera filma, prema rečima reditelja, direktno komunicira sa strahovima generacije koja oseća da je trenutno društvo neodrživo.
Poseban kuriozitet predstavlja snimanje uvodne scene: pravi pustinjski rejv koji je trajao 36 sati bez prestanka. Óliver Laxe je dobio dozvolu da snima pod jednim uslovom – muzika se nije smela gasiti, niti su rejveri smeli biti ometani u svom transu. Taj autentični naboj se oseća u svakom kadru.
Tehnička mašina protiv simboličkog narativa
Na jubilarnoj 40. dodeli nagrada Goya, održanoj u Barseloni, Sirāt je potvrdio status tehničkog remek-dela. Dok je film Los domingos osvojio glavne nagrade za režiju i glumu, Sirāt je apsolutno dominirao u kategorijama koje slave „zanat“ i „arhitekturu“ filma: Kangding Ray, čija je muzika praktično sporedni lik u filmu, za najbolju filmsku muziku; najbolja montaža; najbolji zvuk i najbolja fotografija.
Ova podela nagrada oslikava ekosistem savremenog španskog filma – s jedne strane je ostvarenje koje nudi refleksiju i narativ, dok je s druge „precizna mašina“ koja pomera granice audiovizuelnog izražavanja.
Šok kao poruka
Debata koju je film pokrenuo često se fokusira na takozvanu „scenu“ – kontroverzni i ekstremni momenat u scenariju koji su napisali Óliver Laxe i Santiago Fillol. Reditelj brani ovaj izbor tvrdeći da je smrt u modernom društvu postala tabu, iako smo njome okruženi.
Za Óliver Laxe, film je svojevrsna „LSD psihoterapija“ u kojoj gledalac proživljava smrt i ponovno rođenje. On pravi jasnu razliku između komercijalnih klubova i free party kulture prikazane u filmu: u svetu koji je on kreirao, rejv nije bekstvo od stvarnosti ili mesto za selfije, već način života prožet spiritualnošću, sličan sufijskim ceremonijama.