U trenutku kada je delovalo da Versace ulazi u novu, jasno definisanu eru – stigla je vest da Dario Vitale odlazi. Manje od devet meseci nakon što je preuzeo ulogu kreativnog direktora i samo nekoliko dana posle zvanične akvizicije kuće od strane Prada grupe, italijanski dizajner napušta mesto na kojem je trebalo da ispiše novo poglavlje jedne od najikonografskijih modnih priča našeg vremena.
Istovremeno, pitanje se nameće samo: da li modna industrija uopšte još daje vremenu šansu da uradi ono što najbolje ume – da pusti stvari da sazru?
Ko je zapravo Dario Vitale?
Dario Vitale nije neko ko se, tek tako, pojavio „iz vedra neba“. Rođen blizu Napulja, diplomirao je na Istituto Marangoni 2006. godine, kratko radio u Dsquared2 i Bottega Veneti, da bi 2010. prešao u Miu Miu, gde će narednih petnaestak godina graditi karijeru – do pozicije direktora dizajna ready-to-wear linije i šefa imidža brenda.
U martu 2025. objavljeno je da preuzima Versace od Donatelle, koja se povlači sa pozicije kreativne direktorke posle skoro tri decenije i preuzima ulogu globalne ambasadorke brenda. Vitaleova kolekcija za proleće/leto 2026 bila je prva u istoriji kuće koju nije kreativno nadgledao član porodice Versace – ni Gianni, ni Donatella.
Time je već u startu postalo jasno da ne ulazi samo u „velike cipele“, već u istorijski presedan.
Sezona koja je najavljivala nov početak – a donela kraj
Vitaleov debi održan je tokom milanske nedelje mode u septembru 2025. Kritičari su kolekciju čitali kao hrabar pokušaj da se Versace resetuje: referenca na osamdesete, italijansku kinematografiju, kvir kulturu i renesansnu umetnost bila je jasno prisutna, ali filtrirana kroz savremeniji, fokusiraniji pogled.
Kolekcija je pohvaljena jer je zadržala glamur i teatralnost kuće, ali je korigovala kurs ka luksuzu sa manje razmetanja, a više strukture. Fashion Magazine beleži da je upravo ta jedna, jedina sezona bila „široko hvaljena“ i da je delovala kao obećanje dužeg, smislenog rada na identitetu brenda. Umesto toga – usledio je nagli rez.
Prada ulazi u igru
Kontekst je ključan: Prada grupa je ove godine kupila Versace od Capri Holdingsa u poslu vrednom oko 1,3–1,5 milijardi dolara, čime je brend vraćen pod italijansko vlasništvo i uvučen u stratešku utakmicu sa francuskim gigantima poput LVMH-a i Keringa.
Samo dva dana nakon što je akvizicija formalno zaključena, stiglo je saopštenje: Dario Vitale odlazi, a njegov poslednji dan biće 12. decembar. U saopštenjima za medije, i kuća i novi vlasnici odluku su opisali kao „zajedničku“. Činjenica da je Vitale došao iz Miu Miu – brenda u vlasništvu iste te Prada grupe – paradoks čini još zanimljivijim.
Šta se dešava kada kapital ima drugačiji tempo od kreativnosti?
Zvanični razlozi, naravno, nisu detaljno objašnjeni. Ali kontekst govori dovoljno glasno: pad prodaje Versacea u prethodnom periodu, intenzivan pritisak na repositioning brenda u odnosu na rast brendova unutar iste grupacije (Miu Miu, na primer, doživljava snažan uspon), kao i potreba Prade da svoju novu akviziciju „uklopi“ u sopstvenu strategiju, očigledno su bili važniji od toga da se Vitaleu da više od jedne sezone da artikuliše viziju.
Na simboličkom nivou, to otvara pitanje: da li danas uopšte više postoji strpljenje za dugoročne priče u modnoj industriji? Ako je nekada trebalo nekoliko godina da se oseti pečat jednog dizajnera, današnji ritam deluje kao da testira – i odbacuje – već u prvoj iteraciji.
Nije prvi, verovatno ni poslednji
Vitaleov ekspresni odlazak uklapa se u širi obrazac „muzičkih stolica“ među kreativnim direktorima. Fashion Magazine ga već upisuje u klub dizajnera sa najkraćim mandatima: Walter Chiapponi u Blumarineu izdržao je jednu kolekciju, Ludovic de Saint Sernin u Ann Demeulemeesteru svega šest meseci, Peter Hawkings u Tom Fordu petnaest, Peter Do u Helmut Langu dvadeset.
U tom društvu, Vitaleovo vreme kraće od devet meseci na čelu Versacea deluje manje kao izuzetak, a više kao simptom sistema u kojem se velika imena rotiraju brzinom koju ne mogu da proprate ni timovi, ni publika, ni identitet brenda.
Šta znači Versace bez kontinuiteta?
Versace je decenijama bio sinonim za vrlo jasno definisan vizuelni kod: barokni printovi, meduza logo, hedonistički glamur, teatralnost, mediteranski eros. Gianni je postavio temelje, Donatella ih je dramatično produžila u savremeno doba. Vitale je došao kao prvi „outsider“ sa zadatkom da taj kod prevede u novo poglavlje, naglašavajući luksuz, kroj i sofisticiraniju naraciju.
Njegov odlazak posle jedne kolekcije znači da publika zapravo nikada neće videti da li bi taj zaokret zaživeo u realnosti prodavnica, a ne samo na pisti. Još važnije: Versace ostaje u fazi konstantne tranzicije, bez jasnog odgovora na pitanje ko će, kreativno, voditi kuću dalje.
Do imenovanja novog kreativnog direktora, objavljeno je da će se timovima baviti CEO Emmanuel Gintzburger – što prevodi priču iz kreativne u poslovnu sferu.
A šta je sa Dariom?
Za samog Vitalea, ovo je paradoksalna situacija: sa jedne strane, upisao se u istoriju kao prvi ne-Versace na čelu kuće i isporučio debi koji je dobio vrlo dobre kritike; sa druge, nije dobio ni minimalan prostor da izgradi kontinuitet.
S obzirom na iskustvo u Miu Miu i način na koji je pročitao Versace arhivu, malo je verovatno da će dugo ostati bez angažmana. Pitanje je samo: da li će sledeći put industrija imati strpljenja da ga zaista sasluša?
Da li je ovo trebalo da se desi?
Na nivou čistog poslovnog racionaliteta – verovatno da. Nova vlasnička struktura, nova strategija, verovatno i želja da se postavi neko ko je organski deo Prada ekosistema ili lice koje će lakše „prodati priču“ investitorima i tržištu.
Na nivou mode kao kulture, priče, kontinuiteta – verovatno ne. Jer svaka velika kuća koja prebrzo menja kreatora rizikuje da izgubi ono zbog čega je uopšte bila velika: doslednu, prepoznatljivu viziju koja se polako gradi, koriguje, pa tek onda pretvara u legendu.
Dario Vitale u Versaceu je mogao da bude baš to – početak novog poglavlja. Umesto toga, ostaje kao fusnota o jednoj sezoni koja je obećavala mnogo više nego što je sistem bio spreman da dozvoli.