Bilo je to vrelo avgustovsko jutro u Teheranu. Još uvek mamuran do sinoćne žurke Kermit Roosvelt, poznatiji kao Kim, upalio je radio u iščekivanju jedne informacije. Ali umesto toga čuo je glas premijera Irana koji je objavio da je sinoć sprečen državni udar. Kermit, već iskusni operativac CIA, smatran je američkom aristokratijom s obzirom na to da je unuk čuvenog Theodora Roosvelta, bivšeg predsednika SAD. Godina je 1953.
Iran nije oduvek bio Islamska republika. Tokom osamnaestog i devetnaestog veka bio je suštinski monarhija, zemlja kojom su vladale mnoge dinastije. Monarh se nazivao Šah. Početkom dvadesetog veka dogodila se velika pobuda koja je dovela do toga da zemlja promeni svoj ustavni oblik i postane parlamentarna monarhija, koja je imala Šaha, koji je de facto predstavljao predsednika države, ali i Skupštinu i Vladu koja je upravljala zemljom.
Iran je međutim oduvek bio zemlja bogata prirodnim resursima. Početkom dvadesetog veka smatralo se da se petina nalazišta nafte na svetu nalazi upravo na teritoriji Irana. Britanci su istorijski bili najbliži Iranu i imali pol poziciju da iskoriste sve blagodeti zemlje. U to vreme, Iranom je vladala Qajar dinastija, nadaleko poznata po svojoj korumpiranosti. Kako bi ostali na vlasti, prodavali su redom sve prirodne resurse i na kraju je došao red i na naftu. Osnovana je Anglo Iranian Oil Company (AIOC) kojoj su data sva nalazišta nafte, prava na ekstrakciju i prodaju. Iran je od svih prihoda AIOC dobijao oko 12%.
Nezadovljstvo u narodu je raslo u korak sa siromaštvom, a Britanci su postali sinonim za izrabljivače. Četrdesetih godina dvadesetog veka jedan moderan političar dobija sve jaču podršku. Zvao se Mohammad Mosaddegh. Školovan na čuvenom Scences Po u Parizu, imao je potpuno drugačije stavove od tadašnje iranske političke elite. I njegovo vreme je došlo 1951. godine kada je izabran za Premijera iranske Vlade.
Pored mnogih reformi koje je pokrenuo ogromnu pažnju je usmerio ka uvođenju veće ravnoteže u AIOC, smatrajući da trenutni poslovni aranžman ide na štetu iranskog naroda. Nakon neuspešnih pregovora sa britanskom stranom, pokrenuo je proces nacionalizacije. Potencijalni gubitak kontrole nad ključnim resursom upalio je crvene lampice u Velikoj Britaniji, koja je u pomoć pozvala svog starijeg brata preko Atlantika, i započeta je Operacija Ajax.
Cilj operacije, koju su zajednički na terenu sprovodili MI6 i CIA bio je svrgavanje Mossadegha sa vlasti. Operacija je išla u nekoliko ključnih pravaca. Prvo, podmićivane su sve ključne novine da maksimalno degradiraju premijera etiketirajući ga kao izdajnika, protivnika vere čak i homoseksualca. Drugo, podmitili su ključne ljude u crkvi, poznatije kao mule, koji su počeli aktivno da propovedaju protiv Mossadegha. Treće, uveden je embargo na izvoz iranske nafte, čime je isečen bitan izvor prihoda za zemlju.
Nakon što je prvi pokušaj svrgavanja propao, drugi je bio pripremljen za 23. avgust 1953. godine. Grupa plaćenih nasilnika je marširala ulicama Teherana, lomila izloge radnji i napadala prolaznike uzvikujući parole podrške Massadeghu. Druga grupa je imala kontra miting i u jednom trenutku došlo je do konflikta između te dve grupe. Zanimljivo, CIA je plaćala i jedne i druge. Ova neobična predstava se završava tako što su se obe grupe našle ispred Mossadeghove rezidencije i počele da pucaju na nju. Vojska, već u džepu CIA, nije reagovala. Iako je premijer hteo da ostane do kraja u rezidenciji, prijatelji su ga ubedili da pobegne kroz bočni izlaz. Predao se nekoliko dana kasnije. Operacija je uspela.
Poslednji deo operacije je bilo postavljanje jednog od generala na mesto premijera, ali je suštinski sva vlast vraćena Šahu Rezi Pahvaliu. AIOC je ponovo bio pod britanskom kontrolom, ali su i američke kompanije dobile svoj deo, što je i bio ključni cilj. Nakon ovog prevrata Šah je zaveo brutalnu diktaturu obračunavajući se sa svima koji su mislili drugačije. Ljudi su vešani na trgovima, Mossadegh je osuđen na doživotni kućni pritvor. Bilo je zabranjeno pominjanje njegovog imena i obrisan je iz istorije Irana.
Uprkos brutalnom načinu vladanja, Iran je pod vođstvom Šaha ekonomski napredovao. Problem je bio što je od toga najveću koristi imala viša, povlašćena klasa. Niži slojevi stanovništva, ali i crkva, bili su u sve lošijem položaju. Rastuće nezadovoljstvo najbolje je uspela da artikuliše crkva koja je iznedrila novog harizmatičnog lidera koji se zvao Ruhollah Khomeini. Postao je vođa pokreta nezadovoljnih i potlačenih koji je postajao sve masovniji.
Tada već poznata kao Iranska revolucija, svoj krešendo je doživela nakon masakra 1978. godine kada je Šahova vojska ubila preko sto mirnih demonstranata na jednom trgu. Godinu dana kasnije Šah beži iz zemlje, a Khomeini ukida monarhiju i uvodi islamsku državu gde on uzima titulu Ayatollah ili vrhovni vladar.
To je i početak Irana kakvog ga znamo danas. Jedan od najstarijih naroda postaje zatvorena i retrogradna zemlja sa dogmatski usađenom mržnjom prema onima koji su ih godinama tlačili, a to su pre svega Britanci i Amerikanci. Točak istorije je okrenut u potpuno pogrešnom smeru i samo je bilo pitanje kad će taj plamen koji tinja postati vatrena stihija. Imamo onu narodnu “kako seješ tako žanješ”. Zna se ko je posejao ovo seme mržnje, zna se i ko je zalivao, jedino ostaje nada da setva neće previše da košta. Inshallah.