Autobus ulazi u tunel od Insbruka ka Salzburgu. Udoban. Čist. Pun svih naroda i narodnosti. Na sedištu 3C i 3E sede sredovečni čovek sa duhom i stajlingom mladića sa kraja 90ih i mlada dama skockana za shopping u Milanu. Ćute. Vidno zamišljeni svako u svojim mislima.
Njoj je u glavi bilo samo šta će da kupi od novca koji još uvek nije do kraja zaradila, gde bi sa njim otputovala i kako će to da se isprati na Instagramu.
Njemu je kroz glavu prolazio ceo život, znate onaj osećaj brzog premotavanja, uspeo je da vrati film od drugog rođendana i večnog zameranja starijem bratu koji mu je pokvario igračku vatrogasnih kola sa sve zvučnim i svetlećim signalima. Potom celo rano odrastanje na Kalemegdanu gde ga je omiljena baka vodila da se šeta, igra i potom mu davala mini Lego komplet kao da je nije već dovoljno voleo i bez toga. Ne postoji omiljena baka? Bullshit, postoji sve omiljeno i ništa nije svejedno.
Potom mu je prošlo to kako je imao i ima drugare još iz obdaništa koji su opstali do dana današnjeg, iz njegovog drugog dela suštinski bezbrižnog odrastanja, sa Dedinja. Drugare sa kojima je “pikao” kocke, te Counter Strike do ranjih jutarnjih sati, potom izlazio u Time Out, Trezor i Kan Kan, delio prve ljubavne muke, noćio sa “bulumentom” na klupici uz pojačanu muziku dok su izbegavali projektile (uglavnom krompire) sa prozora uvek nervoznog komšije Save.
Suza mu se slila niz obraz dok je autobus odmicao, ona teška, ali jedva primetna. Devojčica / devojka (kako ju je zvao iz milošte) ga je pitala jel sve ok i uhvatila ga je za ruku, samo je pogledao u drugu stranu kroz prozor i rekao “Lagano malecka, lagano.”
Drugi deo težine je dolazio iz pitanja kako je dospeo tu? U neki treći svet, za njega tuđ. Setio se svih dobronamernih reči i lekcija svog drugara i dugogodišnjeg saborca, Ducija, koji mu je uvek ubacivao kalkulator i planer u glavu punu ludila i haosa, pokušavajući da ugasi vatre u glavi i na duši, ali kao da pokušavate da ugasite šumski požar špricem – ne ide. Setio se i svih drugih koji su mu dali sebe više nego što je to mogao i želeo da prizna. Setio se svih žena koje je tako olako shvatao i doživljavao, a koje su mu dale dušu… Ne sve, ali ove koje su pravile razliku i podnosile žrtvu! Kasna samorefleksija.
Setio se svoje majke, žene koja je nesebično ginula za njega ceo njegov život i taman kad je pomišljala da nema šta više da izbaci iz sebe, budila se sa novom energijom i obasipala ga najnesebičnijom ljubavi koju je jedan sin mogao da oseti za života. Jedinac. Beogradski jedinac. Teška sorta.
Odrastao je na tom svom proputovanju više nego za ceo svoj život do tada, upoznavajući svet u kome niko ne stoji iza njega i u kome će jesti samo ono što sam ulovi.
Osećao je tonu zahvalnosti, griže savesti, ljubavi, oprosta, kajanja…
Njihov autobus mađarskih tablica je zaustavila policija nadomak Salzburga radi kontrole putnika i prtljaga. Srce mlade dame pored njega koja je stajlingom i fazonom podsećala na Kylie Jenner je počelo da se nazire kroz Valentino blago šljašteći duks, dok je on imao izraz lica da mu je svejedno šta će dalje biti.
Izlaze iz autobusa na težak minus. I?
Zavesa se spušta…
Kraj smislite sami.