Prvi put smo čuli frazu „Everybody knows this is nowhere“ kada je norveška fotografkinja Andrea Gjestvang prošle godine gostovala na beogradskom festivalu fotografije Vizualizator. Bio je to naziv njenog projekta i izložbe u okviru ove manifestacije, a zapravo je autorka taj naslov pozajmila od Neila Younga, koji ima pesmu istog imena. Andreina izložba prikazivala je udaljene delove Norveške, o čijoj se svakodnevici malo zna u drugim krajevima Evrope i sveta.
Međutim, upravo nas je to navelo na razmišljanje: da li su odlasci na takve, istinski nowhere destinacije, koje nisu dovoljno popularne da bi bile uvrštene u last minute ponude niskih cena, postali luksuz? Da li ćemo, kao tada na izložbi, moći da ih doživimo samo kroz fotografije koje ih dovoljno dobro dočaravaju, a da fizički nikada ne zakoračimo na to mesto?
Postcard from Nowhere
Andreine fotografije prikazuju Lofoten, gradić na krajnjem severu Norveške. Iako je razumljivo da takvo mesto nije nužno na must-visit listi svake turističke agencije, ispostavlja se da čak ni onaj ludi hir da, na primer, baš nakon što slučajno saznate za takvu destinaciju, (više) nije moguć. Nije stvar u novcu, mada se ne lažemo – novac je često prepreka. Stvar je u novom, perfidnom sloju kapitalizma iskustva. U doba all-inclusive rizorta i low-cost avio-kompanija, nowhere je postalo skupoceno.
Jednom kada su putovanja – nekada rezervisana za imućne, avanturiste ili pesnike – demistifikovana, pretvorila su se u valutu životnog stila. Više nije bilo bitno gde se putuje, već koliko se putuje, a najvažnije – kako se to dokumentuje. Postcard from somewhere postao je obavezan deo nečijeg brenda, dokaz o sposobnosti da se „živi život punim plućima“ (šta god to značilo u postmodernizmu). U toj opštoj trci za autentičnim kutkom, autentičnost je postala masovna roba.
Tiranija savršenog ugla
Kada svako može da ode u Rim ili Pariz za vikend, statusni simbol se pomera. On više nije u destinaciji, već u nedostupnosti. Pravi luksuz danas je odsustvo filtera, gužve i selfie štapova. Pravi luksuz je pronaći mesto gde wi-fi signal ne dopire. Gde se izgubilo ono čisto, naivno uzbuđenje od otkrića, a gde je počela priča o content strategiji?
Instagram, naravno. Taj elegantni, ali perfidni grobar spontanosti. Nije on ubio sam čin putovanja, daleko od toga – on ga je preobrazio u nešto drugo: u obaveznu reportažu. Kada je svet postao beskrajna galerija savršenih trenutaka, naš odnos prema kilometrima i geografiji se nepovratno izmenio.
Pre globalne povezanosti, putovanje je bilo obećanje transformacije. Odlazili smo da vidimo drugačije, da se suočimo sa nepoznatim, da se izgubimo kako bismo pronašli neku novu, možda bolju verziju sebe. Taj čin gubitka na nepoznatoj mapi bio je cenjen, terapeutski. Danas je gubitak na mapi samo loša content strategija.
Destinacija kao pozadina
Mesto više nije cilj, već studio. Postaje scenografija za naš lični narativ. Nije bitno kako se osećate dok stojite na vrhu litice u Oslu, već kako ta slika izgleda u vašem feed-u. A to je suštinska razlika. Dok je nekadašnja postcard služila kao kratka poruka o postojanju na nekom mestu (“Stigao/la sam, dobro mi je”), današnji digitalni ekvivalent je izjava o životnom stilu (“Pogledaj me: ja živim ovo, a ti?”).
Koliko puta smo bili svedoci tog tužnog rituala: turista stoji ispred nečega veličanstvenog (Krivi toranj, vodopad, drevna ruševina) i ne gleda u tu lepotu, već u ekran telefona, očajnički pokušavajući da uhvati ugao koji će pokupiti najviše lajkova? Spontanost umire u momentu kada se lokacija pretvori u kontrolnu listu za fotografisanje. Ne putujemo više da bismo doživeli nego da bismo verifikovali doživljeno pred publikom.
I dok tragamo za tim nowhere, paradoks je postao očit. Čim se jedna takva, netaknuta lokacija “otkrije” i podeli, ona automatski prestaje da to da bdue. Postaje viralna tačka na mapi, osuđena na invaziju istih onih tragača za autentičnošću. Tajna je otkrila samu sebe, i ono malo tišine što je imala, progutao je šum notifikacija.
Možda je Andrea Gjestvang, sa svojim Lofotenom, upravo to i želela da nam kaže: Pravo nowhere postoji samo u nepodeljenom iskustvu, a to, u današnje vreme, zaista jeste najekskluzivniji vid putovanja.