Mineapolis. 7 januar. Prohladno jutro, 9.35h. Kola blokiraju jednu traku puta. Iz kola koja blokiraju vozač daje rukom znak drugom vozilu da ga obiđe. Iz drugog vozila izlazi čovek koji deluje da na sebi nosi pancir. Prilazi vozilu koje blokira traku i hvatajući za kvaku pokušava da otvori vrata. Sa prednje strane vozila prilazi i drugi čovek. Vozilo kreće kratko u rikverc, a zatim napred u desno prolazeći haubom tik pored čoveka koji je stajao sa prednje leve strane vozila. U istom trenutku on ispaljuje dva metka u vozača kroz otvoren prozor. Vozilo nastavlja da ide nekih desetak metara nakon čega se zaustavlja.
Vozilom je upravljala Renee Nicole Good, majka troje dece. Dva metka, od kojih je jedan bio smrtonosan, je u nju ispalio agent ICE, Immigation and Customs Enforcement, federalne službe koju je predsednik Amerike rasporedio po gradovima, mahom tamo gde su gradonačelnici članovi Demokratske strane, u cilju suzbijanja ilegalne emigracije i „domaćeg terorizma“.
Državni vrh plasira narativ da je agent ICE-a pucao u samoodbrani, jer je žena navodno pokušala da ga pregazi automobilom. Na snimku sa takozvane body cam agenta koji je pucao može se videti nasmejana žena u vozilu koja se obraća agentu sa „I’m not mad at you dude“. U prevodu nisam ljuta na tebe druže. Na zadnjem sedištu je pas, pored su plišane igračke. Ne odgovara baš profilu ubice koji gazi ljude po ulici.
Renee Good nije bila ilegalni migrant. Nije bila „uljez“. Bila je američka državljanka, žena sa imenom, prošlošću i planovima. Ali u trenutku kada je federalna sila došla u njihov kvart, neki građani su se pobunili. Sprovodili su suštinski akcije građanske neposlušnosti, pa i blokiranje puta pored ostalog. Upravo je zato ona tog dana bila na tom mestu. Građanski aktivizam plaćen životom.
Ne volim da se ponavljam, ali u jednom od prethodnih tekstova o čiki zlatne kose sam citirao jednu tursku izreku. Kada klovn uđe u palatu on ne postaje kralj, već palata postane cirkus. Sad moram da dodam tragičan cirkus.
Udar aktuelne američke administracije na imigrante predstavlja jedinstven paradoks, imajuću u vidu da su upravo emigranti podigli tu zemlju, nakon što su prethodno pobili gotovo svo autohtono stanovništvo na tom kontinentu. Veći paradoks od toga bi bio jedino kada bi Italija objavila rat ugljenim hidratima.
Lično mi je tužno da gledam kako nekada najveća demokratija na svetu i zemlja koja nije nastala iz čistoće, već iz mešanja svih onih koju su imali hrabrosti da krenu na put u nepoznato, danas gradi zidove i ne samo na granicama, već i u glavama. Imigrant više nije komšija, već pretnja. Različitost više nije snaga, već rizik. Država koja je nekada slavila dolazak, sada slavi proterivanje.
Reakcije dela javnosti na ovaj tragično nepotreban gubitak ljudskog života nisu samo odgovor na jedan metak. One su krik društva koje oseća da mu tlo klizi pod nogama. Da se nešto suštinsko gubi. Jer ako država može greškom ubiti sopstvenog građanina u ime bezbednosti, gde se povlači linija?
U tom smislu, Renee je već postala simbol. Ne svojevoljno, ne svojom željom, već brutalnom logikom istorije. Simbol zemlje koja se plaši same sebe. Koja više ne veruje u svoje vrednosti, već u silu. Koja umesto pitanja „ko si?“ prvo pita „predstavljaš li pretnju?“.
Tu postoji jedno neugodno, ali neizbežno pitanje: može li zemlja nastala od imigranata opstati ako počne da ih se odriče, i to ne samo na granici, već i u sopstvenom srcu?
Na kraju, bivša i aktuelna žena predsednika zlatne kose su emigranti. Samo još jedan dokaz da emigranti rade stvari koje Amerikanci neće. Ali to baš nikakve veze nema sa srcem. Touché