Kao mali često sam išao u naše selo u Banatu. Vojvoda Stepa, tipično banatsko selo u blizini Kikinde. Sećam se da su komšije, a ponekad i moj roditelji, odlazili u Rumuniju koja je bila na petnaestak minuta vožnje kolima i da su za par kesica Vegete i nekoliko pari farmerki kupovali sve što je moglo da se tamo nađe, a to nije bilo previše. To je bilo negde krajem osamdesetih, vreme stare Jugoslavija kad smo živeli relativno dobro, i ta Rumunija mi je delovala kao neka beda.
Dosta godina kasnije, konkretno 2006, putovao sam poslovno u Bukurešt. Nisam dotad bio u Rumuniji, ali mi je u glavi ostao taj utisak iz detinjstva. Nisam poneo Vegetu, ali sam u koferu imao farmerke, za svaki slučaj.
Prvi utisak kad smo ušli u Bukurešt me je iznenadio. Grad je bio jako dinamičan, većina zgrada u kojima je nekada bila državna uprava preuređena je u najbolje hotele. To je bilo vreme kada se Rumunija uveliko pripremala za ulazak u Evropsku uniju. Mnogo fenomenalnih restorana, kakve u tom trenutku nismo imali u Beogradu, kao ni toliki broj luksuznih prodavnica. U jednom od tih restorana sam prvi put probao suši i još neke razne gastronomske vratolomije. Sve je to na mene ostavilo fenomenalan utisak, osim možda ljudi. Genetiku ipak ne možeš da promeniš.
Godinu dana kasnije poslom sam putovao u Tiranu. Kompanija u kojoj sam tad radio rešila je da na tržište Albanije lansira brend čiji naziv na albanskom slengu znači mali muški polni organ. Valjda vodeći se principom „misli globalno delaj lokalno”, kompanija je rešila da albanskim konzumentima plasira đoku. Ali ipak malu. Naravno, samo lansiranje i kasnija prodaja bili su debakl, kao što se moglo očekivati. Đoku ipak niko neće, a kamoli malu.
Elem, Tirana je bila kao neka kasaba. U centru grada neke udžerice, razrovane ulice, cigarete su se prodavale na tezgama pored puta. Sve u svemu, osim za mali broj povlašćenih ljudi, sve je odisalo bedom.
Posebno mi je pažnju privukla jedna zgrada na kraju jedne od glavnih ulica, recimo petospratnica, na kojoj su na fasadi bile nacrtane tri velike strelice koje su pokazivale nalevo. Pitao sam koleginicu iz lokalnog tima šta to znači, a ona mi je rekla da je to za ljude koji su van Tirane da znaju kojim putem da izađu iz grada. Inovativna saobraćajna signalizacija, valjda. Dolazimo do danas, 2025. godine. Pre neki dan je objavljeno da je Albanija otvorila više poglavlja u pregovorima o pristupanju Evropskoj uniji od Srbije i da je sad, uz Crnu Goru, glavni kandidat za punopravno članstvo. U Tirani od tada nisam bio, ali me ne bi iznenadilo da se opet šokiram kao u Bukureštu.
Utisak je da svi oko nas idu napred. Nama je opet neko drugi kriv dok čekamo na peronu propuštenih šansi s kartom za nepoznati pravac u rukama. Ima onaj vic gde malog Roma pitaju koja mu je omiljena Džejova pesma a on odgovara Nina. Ni na Istok, ni na Zapad, na Sever ni Jug, nigde, nigde bez tebe se vrtim još u krug. Tako nekako i Srbija, vrti se u sumanutom kružnom toku večitih zabluda u sopstvenoj vrednosti, istorijskim nepravdama i belosvetskim zaverama, dok život pored nas prolazi. I tako već generacijama. I još jedan vic za kraj. Moli Piroćanac Boga da dobije sedmicu na lotou. I moli se tako svakog dana po sto puta dnevno. Posle sedam dana, javi mu se Bog ljutito: „Kupi tiket, majstore!” Razumećete.