Pre dvadeset pet godina, televizijski pejzaž bio je neprepoznatljiv. Dominirale su proceduralne drame i bezazleni sitkomi, a ideja da glavni junak može biti moralno ambivalentan, pa čak i zao, bila je nezamisliva. A onda se, 10. januara 1999, pojavio Toni Soprano.
Pre te prekretnice, televizija je funkcionisala po strogim, nepisanim pravilima. Kreator “Porodice Soprano”, Dejvid Čejs, proveo je decenije radeći na popularnim mrežnim serijama poput “The Rockford Files” i znao je koliko je sistem bio restriktivan.
Producenti su, kako je rekao, imali nepogrešiv instinkt da “iskuvaju vitamine iz svega”, eliminišući upravo ono što je priču činilo vrednom pričanja. Heroji su morali biti dopadljivi, a zapleti jednostavni za praćenje. Ambicija da se stvori umetnost bila je retka.
Ulazak HBO-a u svet originalnih drama promenio je sve. Kao pretplatnički kanal, oslobođen pritiska oglašivača i cenzorskih stega federalnih komisija, HBO je mogao da rizikuje.
Njihov slogan “Nije televizija. To je HBO” nije bio samo marketing, već i izjava o namerama. Počeli su sa mračnom zatvorskom dramom “Oz”, ali pravi “Veliki prasak” desio se kada su dali zeleno svetlo za Čejsovu ideju, koju je on prvobitno zamislio kao film: mafijaški bos koji ide na terapiju da bi se nosio sa dominantnom majkom.
Toni Soprano, koga je maestralno oživeo Džejms Gandolfini, bio je lik kakav televizija nikada ranije nije videla. On je bio porodični čovek iz predgrađa Nju Džerzija, ali i brutalni kriminalac. Gledaoci su bili uvučeni u njegov svet, boreći se sa sopstvenim moralnim kompasom dok su navijali za nekoga ko je sposoban i za nežnost i za hladnokrvno ubistvo.
Scena u prvoj sezoni u kojoj Toni lično progoni i davi bivšeg mafijaša bila je šokantan trenutak koji je uništio stari televizijski pravilnik. Odjednom, antiheroj nije bio samo moguć, već je postao centralna figura novog Zlatnog doba televizije.
“Porodica Soprano” je na male ekrane donela filmski kvalitet i narativnu dubinu romana. Svaka epizoda bila je slojevita studija karaktera, prožeta egzistencijalnim pitanjima, crnim humorom i književnim metaforama. Čejsova saradnja sa direktorom fotografije Alikom Saharovim rezultirala je vizuelnim jezikom koji je bio daleko ispred svega što se tada moglo videti. Serija je dokazala da televizija ne mora biti samo medij za laku zabavu, već može biti platforma za ozbiljnu, zrelu umetnost.
Uspeh serije pokrenuo je lavinu. HBO je postao sinonim za kvalitet, a druge mreže su bile primorane da podignu svoj standard. Ubrzo su se pojavile serije koje su direktno nosile DNK “Sopranovih”: od beskompromisnog realizma “Žice” (The Wire), preko stilizovane melanholije “Ljudi sa Menhetna” (Mad Men), do moralnog pada Voltera Vajta u seriji “Čista hemija” (Breaking Bad). Stvoren je model za “prestige TV”: kompleksne, serijalizovane priče sa visokom produkcijskom vrednošću koje pokreću kulturnu konverzaciju. Uticaj je bio toliki da su i komedije usvojile mračnije tonove i kompleksnije likove.
Revolucija koju je pokrenula “Porodica Soprano” nije se ogledala samo u uvođenju nasilja ili psovki na ekran. Njen pravi značaj leži u tome što je televiziji dala dozvolu da bude komplikovana, inteligentna i iskrena o ljudskoj prirodi. Promenila je ne samo ono što gledamo, već i kako gledamo, pretvarajući serije iz nedeljne razbibrige u legitimnu umetničku formu koja je, za mnoge, postala je najvažniji narativni medij našeg vremena.