Ako postoji tandem koji je odavno prestao da izbacuje kolekcije i umesto toga režira čitav sopstveni univerzum, to su Rick Owens i Michèle Lamy — partneri još od 1994. i osnivači Owenscorp-a (kasnije) kao nezavisne strukture koja im je omogućila da ostanu svoj sistem, a ne tek tuđi dodatak. I zato je pitanje “Is it too much?” kod Ricka uvek pomalo pogrešno postavljeno: možda je podesnije zapitati se “koliko daleko može da ide ideja intime, kulta i discipline forme u okviru jednog mega-brenda?”
U novoj Moncler + Rick Owens priči (Spring/Summer 2026), ključna činjenica je da je ovo prvi put da njihova saradnja eksplicitno gradi letnji, “warm-weather” uniform — laganiji, ali i dalje tehnološki oslonjen na Monclerovo outdoor znanje. Inspiracija dolazi iz brutalističke arhitekture Berlina, ali ne kao bezidejna hladna poza na kakve sve češće nailazimo: narativ je sudar monolitnih formi i zelenila, svojevrsni susret grada i prirode. Owens čak krsti atmosferu novim izrazom — “brucolic”, spoj brutalizma i bukoličkog mira, što je tipično za njegov izraz: umesto preteranog objašnjavanja, izmisli reč i prepusti je daljem tumačenju.
Kampanja je, očekivano, mesto gde se publika deli na “ovo je previše” i “konačno imamo nešto živo”. Snimio ju je Juergen Teller, u njegovom prepoznatljivom, nenapudravanom registru, a u kadru su Rick i Michèle, kao i Teller sa svojom partnerkom i kreativnom saradnicom Dovile Drizyte. Koncept je serija intimnih fotografija koje (bez velike produkcijske distance) insistiraju na ideji ljubavi, bliskosti i ljudske povezanosti — uključujući i razmenu poljubaca među akterima, koliko da se poruka “connection” ne zadrži na copy nivou.
I tu dolazimo do onog pravog pitanja: mogu li Rick i Michèle uopšte više da iznenade? Paradoksalno — da, ali ne kroz “šok” kao trik, već kroz promenu ugla. Rick Owens estetika je već decenijama prepoznatljiva: asketska linija, monumentalna silueta, spiritualni mrak koji se ponaša kao elegancija. Ono što i dalje ume da pomeri teren jeste način na koji taj kod sudara sa tuđim institucijama. Moncler je sinonim za performans i funkciju, za komfor kao status; Owens uzima tu bazu i prevodi je na brutalistički jezik, pa i detalji poput “Geocamo” quiltinga aludiraju na betonske fasade koje ga opsedaju.
Michèle Lamy u toj jednačini nikako nije “žena dizajnera” kao fusnota — ona je muza, partnerka i koautor energije brenda: lice, stav, ritam, taj specifični miks rituala i ulice koji Rickov minimalizam čini emotivnim umesto sterilnim. Kad su zajedno u kampanji, to nije ni cameo; to je potpis da se moda i dalje može graditi iz privatnog, a da ne izgubi ambiciju.
A da li je “too much”?
U 2026. godini, kada je većina luksuznih kampanja estetski savršena i emocionalno prazna, “previše” je često samo sinonim za “nešto sa pulsom”. A Owens x Moncler upravo to radi: uzima komad koji bi trebalo da bude praktičan i pretvara ga u stav — letnji, brutalistički, i, da, vrlo namerno intiman.