13. oktobar 2022. godine. Negde oko 20.15h. Buka kreće kao da je neko podigao regler. Prvo sa dela tribina naspram tunela. Regler se diže svake sekunde sve više do nivoa zaglušujuće buke. Utisak je da se cela Arena trese. On ulazi odlučnim užurbanim korakom. Dok hoda pogled mu se spušten kao da mu je neprijatno. Kad je stigao do svog mesta cela hala kreće sinhronizovano da skandiran njegovo ime. Otpozdravlja jednom rukom dok drugu drži na srcu uz blagi naklon.
Dobro pamtim to finale 1992. godine. Deda, tata i ja. Dnevna soba. Napetost, nervoza. A onda ona legendarna trojka. Skačemo, vištimo. Prvaci Evrope, najveći uspeh u istoriji. Njegova prva sezona kao trenera, direktno iz patika u odelo takoreći, i odmah diže pehar. Urezano u pamćenje zauvek.
Kult igre pod obručima u tom klubu pažljivo je negovan godinama. Prenosio se s generacije na generaciju, kao večni plamen. Bilo je uspeha i neuspeha, ali se stvarala formula uspeha koja je dovela do te 1992. godine. To je bila kulminacija.
Sve je obećavalo svetlu budućnost. Ali neka druga dešavanja su uslovila da ta priča ne dobije svoj krešendo. Zemlja se raspadala, ratovi, sankcije. Kao što je rekao legendarni ruski trener Aleksandar Gomeljski: „Imamo bitnijih stvari od košarke“. Kako su republike bivše Jugoslavije krenule svojim putem tako je i on. Ali jednu naviku je zadržao, gde god da je radio podizao je pehare.
Mi smo ostali tu. Bilo je uspona i padova. Teško je negde reći čega je bilo više. Ali plamen se nije gasio. U nama kult je živeo.
A onda trideset godina kasnije, kao u pesmi Hanke Paldum „čekam tebe da ostvarim jedan davni san“. Opet smo tu, zajedno. Mi i on. Od društva iz naše dnevne sobe te 1992. godine ostao sam samo ja. Oni su se preselili u neke nebeske lože. Ali gledali su odozgo siguran sam.
On je uradio ono što smo želeli. Uzeo je baklju i raspalio taj večni plamen. A kad najpoznatiji čovek evropske košarke podigne baklju svi gledaju. Kao u nekoj bajci, naš vitez u sjajnom oklopu se vratio i naša kuća je postala zamak. Sanjamo otvorenih očiju. A snovi kao snovi, ne moraju da budu realni.
Biti u centru pažnje je lepo, ali u nekim zemljama ume da bude i opasno. Godinama nagomilana frustracija jednog drugog kluba, koji svoj plamen nikad nije uspeo da rasplamsa u potpunosti čak ni uz pomoć kerozina se kako po komandi usmerila na njega. Postao je jedina meta otrovnih strelica koje su ispaljivane sa svih strana, sa konferencija za medije, iz opskurnih podkasta i na društvenim mrežama. Postao je njihova opsesija. A njih ima raznih.
Karakteristika ljudi koji su veoma uspešni u svom poslu je da imaju integritet i karakter. I da sami po sebi štrče. A stara je poslovica „glava koja štrči ne nosi se dugo“. A njegova je baš štrčala. I to je smetalo. Njima pogotovo.
Gde god da je radio pre toga on je tačno znao koja je njegova uloga. U našoj bajci on je dobio još neke uloge. Pored nosača baklje večnog plamena postao je i gromobran. Neko ko je na sebe primao sve udarce, i za šta je objektivno odgovoran i za šta nije. Nikog tu nije bilo da preuzme deo tog tereta od njega.
Bajke uglavnom imaju srećan kraj. Kako će se ova naša završiti, veliko je pitanje. Mračne sile su se nadvile nad našim vitezom koji je na trenutak pomislio da je vreme da spusti baklju. Deluje da ovi iz našeg zamka nisu imali protiv. Ali podigla se njegova verna vojska. Ne damo. Ne može.
Kaže pesma ljubav prođe kao kratak san. Ova neće. Mi i on. Trajaće večno. Baš kao i onaj plamen. Ćeraćemo se mi još.