Vengan por mí! Aquí los espero en Miraflores, no se tarden en llegar. Cobardes!
U prevodu „Dođite po mene. Čekam vas ovde u Mirafloresu, nemojte da kasnite. Kukavice!“. Izgovoreno u junu 2025.
I došli su. Šest meseci kasnije.
Ima onaj vic kad Muju i papagaja izbace iz aviona. I dok Mujo pada kroz vazduh, papagaj ga pita „Jel znaš da letiš“. Mujo odgovara da ne zna. Na to papagaj mu odgovara „Što se onda kurčiš“.
Tako deluje i ova priča sa Madurom. I bilo bi sve lepo da je u pitanju samo vic. Ali nije.
Hapšenje, mada bolje rečeno otmica, predsednika jedne suverene zemlje predstavlja početak nekog novog filma. Međunarodno pravo koje je odavno puko slovo na papiru ovim činom de facto prestaje da postoji.
Američka kampanja protiv Venecuele odavno je izgubila svaku vezu sa zdravim razumom. Sankcije koje se nazivaju ciljanim pogađaju isključivo obične ljude. Bolnice bez lekova, plate koje nestaju preko noći i inflacija koja jede dostojanstvo. Glad kao diplomatsko sredstvo. Siromaštvo kao argument. Bar mi dobro znamo kako to izgleda.
Zvanični razlozi su poznati i toliko puta ponavljani da je mogao da ih izgovara i onaj papagaj iz vica. Borba protiv korupcije, protiv trgovine drogom, protiv autoritarizma, u ime ljudskih prava i slobodnih izbora. Već viđeno toliko puta. Samo remastered.
Ovo nije odbrana Madura. On je samo jedan u nizu južnoameričkih autokrata. Pinoče, Strosner, Videa, Ortega, Peron, Bolsonoro, Morales da ne nabrajam dalje. Večita je misterija kako taj živopisan deo sveta predivne klime i vedrih ljudi uspeva iznova da izrodi nekog novog populistu. Da li su kripto desničari ili anarho levičari samo je stvar ambalaže. Proizvod je isti. Bez obzira na to, ovde pitanje nije da li je Maduro dobar predsednik. Pravo pitanje je ko ima pravo da hapsi šefove država i ko odlučuje kada se jedna suverena zemlja pretvara u problem koji treba rešiti.
Amerika je Venecuelu pretvorila u laboratoriju za testiranje sile bez vojske. Ekonomski rat, medijski rat, diplomatska izolacija, pokušaji unutrašnjeg prevrata, priznanje alternativnih predsednika, zamrzavanje državne imovine. I na kraju poslednji nivo ove igrice koja izgleda kao misija na Call fo Duty – otmica predsednika.
I poslata je poruka. Fall in line. Zvaničan prevod ove fraze je „pridržavati se uspostavljenih pravila i preduzimati aktivnosti u skladu sa tim“. Verujem da su svi poruku dobro razumeli.
Najapsurdnije u svemu jeste to što se ova kampanja vodi u ime venecuelanskog naroda, dok se tom istom narodu sistematski uskraćuje pravo da živi normalno. Kako izgleda demokratija bez struje? Kako izgleda sloboda bez hrane? Kako izgleda pravda kada se kazna izriče pre presude, a presuda pre činjenica?
Aftermath hapšenja Madura je da će Amerika u tranzicionom periodu upravljati Venecuelom. Ako se neko pitao kako izgleda neokolonijalizam sad će imati priliku da vidi in vivo. Eksperiment se nastavlja, bez jasne ideje šta se tačno želi. Ili bar to tako deluje običnom smrtniku.
Ima tu jedan zanimljiv momenat, koji je možda samo puka slučajnost. Venecuela ima najveća nalazišta sirove nafte na svetu. Sledeće dve zemlje su Rusija i Iran.
Znači nema više kurčenja. Bar ako nemaš nuklearke. Sledi faza Make Vezuela great again. A za Madura, hasta la vista baby. Kad već ne znaš da letiš.