Kada pomislite na „monster makeover“, prva slika koja vam pada na pamet verovatno je klasični zeleni lik sa šrafovima na vratu iz filmske verzije iz 1931. godine. Ali nova interpretacija „Frankensteina“ menja pravila: u novom filmu koji je nedavno izašao na Netflixu, kostimografija i maska postaju skulptura u pokretu – i upravo u tome počinje novo poglavlje filmske vizuelne umetnosti.
Del Toro je to i naglasio: ovo nije horor koji se oslanja na već viđene trikove. Za njega je „Frankenstein“ više od priče; to je ritual i ispitivanje same umetnosti stvaranja. U centru svega je transformacija lika koji igra Jacob Elordi – ne samo kroz glumu, već kroz telo, kostim i maske: 42 prostetička dela i po desetak sati rada svakog jutra kako bi se maska nanela do savršenstva.
Vajarsko stvaranje tela i odeće
„Skulptura“ ovde nije metafora; tim za specijalne efekte funkcioniše kao pravi vajarski studio. Prostetika je oblikovana kao anatomski mozaik, maska je konstruisana tako da „raste“ zajedno sa likom, dok je kostim više od odeće – on postaje pripovedač. Jedan od kreatora maske, Mike Hill, opisao je svoj pristup kao „geometrijski oblici, rukom čoveka napravljeni“ filozofiju koja se jasno vidi u svakom segmentu.
Kao u antičkom vajarstvu, svaki nabor kože, svaki štep i svaki sloj tkanine oblikovani su tako da nose simboliku lika, a ne da samo „izgledaju dobro na kameri“. Kostimografkinja Kate Hawley objašnjava da čak i kaput koji stvorenje nosi nije zamišljen kao jednostavna silueta, već kao mapa tuđih sećanja, komada tela, ratnih ostataka; sve spojeno u formu koja se kreće, diše i menja.
Kostimografija kao narativ
U savremenim serijama i filmovima kostim često služi kao ukras ili vizuelni potpis. Ovde, on je neodvojivi deo lika. Dok klasične ekranizacije Frankensteina prikazuju „školskog“ zelenog čoveka sa šrafovima, ova verzija odlučno prekida sa tim opoznatim kodovima. Telo lika postaje arhiva eksperimenata, a kostim i maska njegova nova koža.
Kao što modni dizajner može da stvori couture haljinu koja govori o ženi koja je nosi, ovde odeća prenosi bol, lomove, transformaciju.
Poređenja radi: u seriji The Crown kostimi su simbol društvenog statusa; u filmu Cruella oni su karakter u punom smislu te reči. U „Frankensteinu“ kostim zajedno sa maskom je i identitet i sudbina – težak, slojevit, funkcionalan i simboličan.
Estetika koja pomera granice
Rezultat je vizuelni svet koji ne imitira klasične verzije, već redefiniše kako horor epika može da izgleda. Kamera, svetlo i teksture kostima govore o nastanku i raspadu, o stvaranju iz haosa. Kao da je svaka nepravilnost na „koži“ lika potez gleta koji razbija kliše i oblikuje novo čudovište: ne toliko zastrašujuće, koliko tragično i monumentalno.
Kostimografija je ovde osovinska tačka: od anatomskih slojeva prostetike do tamnih, oštrih materijala koji deluju kao produžetak samog tela.
Ako volite filmove koji su pravljeni pažljivo, u kojima svaka linija, preliv i šav nose značenje, ovu interpretaciju Frankenštajna ćete gledati drugačijim očima. I možda tek kada se film završi shvatićete koliko je rada, zanata i umetnosti utkano u lik koji pred vama stoji gotovo nepomičan, a opet – življi nego ikada.
I možda je najzanimljiviji detalj to što se mnogi i dalje pitaju kako se ovako precizno urađen film nije našao na bioskopskom platnu pre nego što je stigao na Netflix. Toliko je vizuelno moćan, toliko detaljan u zanatu, sa kostimima i maskama koje izgledaju kao da su pravljene za IMAX projekciju, da je publika već nakon prvih kadrova počela da komentariše da ovaj film „traži“ veliku salu i platno. Deluje kao naslov koji je rođen za bioskopsku tamu, pa je njegov dolazak direktno na streaming postao još jedna od tema koje prate ovaj projekat – i kompliment njegovoj ambiciji.