Tog dana Rim je plakao. Da su sve te suze koji slučajem se slile u mutni Tibar, ceo grad bi bio poplavljen. Ovako je poplavljen, na sreću samo emocijama, bio jedan stadion. Glas spikera. Figlio di Roma. Capitano. Bandiera. Pa nastavlja da nabraja sva dostignuća, da bi završio sa Numero dieci Francesco na šta ceo stadion zagrmi Tottiiiiii. Kome se ne naježi od te scene ili je robot ili je na bensedinima .
Rim je kroz vekove imao careve, pape, pesnike i ratnike. I svako je na svoj način gradio most prema večnosti. Ali u jednoj eri, u 21. veku, jedan čovek je postao lice grada bez da je kročio van travnatog hrama – Olimpika. Sin Rima. Francesco Totti. On nije bio samo fudbaler. Bio je poslednji gladijator koji je izlazio na arenu ne sa mačem, već sa loptom; ne da bi prolivalo krv, već da bi se prolivalo oduševljenje. Dok su Cezari osvajali kontinent, Toti je osvajao srca. Njegovi golovi bili su poput trijumfalnih lukova, svako dodavanje ličilo je na svod Panteona, savršen u proporciji i večan u pamćenju.
Kada bi potrčao u crveno-žutom dresu, Rim je prestajao da bude samo grad. Postajao je mit. U njemu videli oličenje onoga što su Rimljani vekovima slavili: ponos, vernost i hrabrost da se ostane svoj. I dok su se Rimske legije u prošlosti kretale put dalekih obala, Totti nikada nije napustio svoje. Bio je vojnik jedne zastave, čuvar jedne arene. Ponude drugih kraljevstava zvučale su kao sirenski zov, ali on je, poput Odiseja, znao da bi svaka druga obala bila izdaja sopstvene duše. Njegova Itaka bila je i ostala – Rim.
Njegov život je poema o vernosti. Dok su drugi menjali dresove kao imperije svoje granice, Totti je ostao kao stub nepokolebljiv, kao Koloseum koji prkosi vekovima. Njegovo ostanak u Rimu vredeo je više od bilo kog osvojenog trofeja, jer je dokazao da postoje vrednosti koje novac i slava ne mogu kupiti.
Tačno pre 32 godine sa nepunih 18 godina prvi put je zatresao mrežu u dresu vučice. I od toga dana, pa do kraja svoje karijere ostao je u gradu u kom je rođen. Totti je najveći fudbaler na svetu. Nisam rekao najbolji niti najuspešniji. Ali je najveći. Simbol vernosti jednoj emociji. Živi dokaz da i u sportu postoji put koji se ređe ide a da to zapravo uopšten nije put.
Ostati veran jednom klubu, jednom gradu, u vremenu kada sve ima cenu, to je njegov najveći trofej. Zato je on veći od brojki i statistika, veći od naslova u novinama i fudbalskih rasprava koje se vode širom sveta. On je večna lekcija da veličina ne leži samo u pobedama, već u izborima koje pravimo.
Mnogi su veliki igrači završavali svoje karijere. I mnogi će to tek da urade. Ali nijedan oproštaj neće biti kao njegov. Onog dana kada je skinuo dres po poslednji put, Olimpiko je bio kao Forum u trenutku kada bi se gasila baklja. Suze su tekle niz obraze hiljada, ne kao zbog odlaska fudbalera, već kao zbog gubitka člana porodice. Rim je plakao, jer je znao da se završila jedna epoha, ali i da u večnom gradu ništa nikada zaista ne nestaje.
Francesco Totti ostaje zauvek u venama Rima. U osmehu deteta koje na ulici šutira loptu, u pesmama navijača koje odzvanjaju kao horovi sa antičkih pozornica, u svakom pogledu ka Olimpiku koji zna da je bio svedok ljubavi koja je nadživela vreme. On nije bio samo kapiten. Bio je Cezar srca, pesnik lopte, večna senka na zidinama večnog grada. Njegov dres je postao zastava a njegovo ime simbol. On je večan u večnom gradu. Koliko trofeja lige šampiona ili Zlatnih lopti može da se poredi sa tim?
Figlio di Roma. Capitano. Bandiera.