Dragi deda,
Svi kažu da ne postojiš. Ja ipak verujem da si ti svuda oko nas svakog dana, a da pred kraj godine samo obučeš to smešno crveno belo odelo i malo pustiš stomak jer ipak je vreme praznika. Bilo kako bilo, verujem da se svi slažu da si nam sada potrebniji nego ikad.
Ne tražim poklone. Bar ne one koji se umotavaju u šareni papir i zaborave do Svetog Jovana. Ne treba nam telefon sa boljom kamerom da bih jasnije videli svet jer problem je što gledamo, a ne vidimo. Znam da ću zvučati da na izboru za Miss, ali pošalji nam malo više mira. Jer ako u 21. veku ne možemo naše nesuglasice da rešimo na drugačiji način osim oružjem, onda nas slobodno vrati u kameno doba. Da uzmemo toljage, žene okujemo u pećine i krenemo u lov. Pa kako se ko snađe.
Ako može, molim te i za malo mudrosti. Znam, tražim puno. Mudrost nije nikad bila masovna roba, više je išla u limitiranim serijama. Vidiš valjda, znanja imamo na pretek, pametujemo brže nego što mislimo, ali slabo mislimo na posledice. Ne treba nam još informacija, treba nam sposobnost da stanemo, da prećutimo kad treba, da shvatimo da nismo uvek najpametniji u sobi čak ni kada imamo mikrofon.
Dragi Deda Mraze, ako ti nije problem, dodaj i malo empatije. Ne one za društvene mreže i prigodne datume, već one tihe, neugledne, koja se ne slika. Empatije koja ne pita ko je u pravu nego koga boli. Da naučimo da slušamo bez planiranja odgovora, da razumemo bez potrebe da pobedimo. Da shvatimo da tuđa muka ne umanjuje našu, ali je čini ljudskijom.
Znam da se ti gore dobro kotiraš pa da te zamolim i za pomoć oko veze sa Bogom. Ne mislim na spektakularna otkrovenja, ni na čuda u udarnom terminu. Mislim na tiho prisustvo. Na sposobnost da se zahvalimo pre nego što se požalimo. Da priznamo da nismo sami sebi dovoljni. Da se setimo da postoji nešto iznad našeg ega, iznad naših strahova i izgovora. Ako već ne možemo svi da budemo bolji vernici, možda možemo biti barem bolji ljudi. Jednostavno zvuči zar ne?
I sada dolazi krešendo, dragi Deda Mraze. Treba nam više hrabrosti. Prave, nezgodne, one koja ne ide uz aplauz. Hrabrosti da kažemo ne kada svi klimaju glavom. Da stanemo iza svojih uverenja, ali i da ih preispitamo. Da priznamo grešku bez osećaja da smo se time smanjili. I malo više kičme. One koja drži čoveka uspravnim i kada mu se kolena tresu.
Nemoj da shvatiš pogrešno; ne tražim superheroje. Dovoljni su obični ljudi koji se ne skrivaju iza cinizma. Ljudi koji ne koriste ironiju kao zaklon od odgovornosti. Ljudi koji znaju da se smeju, ali ne beže od ozbiljnosti. Humor nam treba, ali kao začin, ne kao anestetik.
Ako ti ostane mesta u vreći, možeš slobodno da izbaciš još malo strpljenja i sposobnosti da oprostimo, kako drugima tako i sebi. I ako baš moraš nešto da zaboraviš, slobodno zaboravi našu sklonost da krivimo sve osim sopstvenih izbora.
Znam da je dosta dugačak ovaj bucket list i da ti nisi svemoguć. Verujem da se oko mira svi slažemo da nam je neophodan tako da nadam se da ćeš nam to rešiti. Za ovo ostalo, moj predlog je da napraviš jedan švedski sto, pa da svako uzme ono što smatra da mu je potrebno. Neki će da pronađu empatiju, neki da pronađu Boga, a neki da pronađu muda. Mada ovo poslednje mi deluje da nam je svima isto neophodno.
Unapred zahvalan,
Tvoj Miloš