Iran kao po pravilu na svakih petnaestak godina postane centar pažnje celog sveta, i to najčešće nekim lošim povodom. I onda svetski mediji po običaju sruče kofu govana po ovoj zemlji i njihovom društvenom uređenju. Sistem koji je teokratski, zatvoren i brutalan se predstavlja kao neka vrsta istorijskog ekscesa, devijacija koja nema mnogo veze sa normalnim svetom. Vlast mula u Iranu se predstavlja kao anomalija. Može biti.
A može biti da je istina daleko neprijatnija.
Ali treba stvari postaviti u adekvatan kontekst. Vladavina mula u Iranu nije samo priča o religiji. Naprotiv, to je najmanje priča o religiji. To je zapravo priča o sistemu u kojem je lojalnost važnija od sposobnosti, krv važnija od znanja, a podobnost važnija od istine. Sistem u kojem se vlast ne osvaja, već nasleđuje kroz mreže uticaja, porodice i zatvorene krugove. Sistem u kojem mediokriteti ne preživljavaju uprkos sistemu, već zahvaljujući njemu. Rings a bell?
Od revolucije 1979. godine, Iran je iz jedne korumpirane monarhije ušao u nešto što se često opisuje kao kleptokratija umotana u turban. Korupcija i nepotizam nisu nuspojava već oni temelj sistema. Rings a bell?
Prema indeksima percepcije korupcije, Iran se godinama nalazi pri dnu svetske lestvice, dok su ključne institucije prožete porodičnim i političkim vezama . Revolucionarna garda, sudovi i verske institucije funkcionišu kao zatvoreni sistem raspodele moći i bogatstva .
E sad, ako uklonimo turban, šta ostaje? Obrazac, ili što bi se reklo pattern. Koji nije baš samo iranski, zar ne?
Danas, u mnogim zemljama koje se ponose demokratijom, meritokratija se sve češće svodi na bajku. Funkcije se ne dobijaju zbog znanja, već zbog lojalnosti. Politika nije arena ideja, već tržište usluga i dugova. Razlika između Teherana i zapadnih prestonica više nije suštinska već više estetska.
U Iranu, nepotizam nosi versko opravdanje. U drugim državama, nosi političko. Ili patriotsko. Take your pick.
U Iranu, sinovi i rođaci ulaze u sistem kroz revolucionarne strukture. Drugde, ulaze kroz zatvorene krugove elite, prijateljske i porodične veze.
U Iranu, odluke donosi uzak krug ljudi oko vrhovnog vođe, često bez odgovornosti prema javnosti. U ostatku sveta, odluke se formalno donose demokratski ali se suštinski oblikuju u nevidljivim mrežama moći, lobija i interesa.
Razlika je u transparentnosti iluzije.
Iranski sistem je jednostavno brutalniji i samim tim vrlo jasno vidljiv. Ne pokušava da sakrije šta jeste. On otvoreno pokazuje da je moć koncentrisana, da se čuva i prenosi, da je strah efikasniji od poverenja.
U modernim društvima, naprotiv, postoji sofisticirana predstava meritokratije. Svojevrsni teatar snova. Govori se o jednakim šansama dok se vrata zatvaraju pre nego što iko pokuca. Govori se o talentu dok se unapred zna ko će pobediti.
I polako stižemo do suštine.
Problem nije u mulama.
Problem je u ljudskoj sklonosti da sisteme pretvara u zatvorene krugove, gde mediokriteti opstaju jer ne ugrožavaju poredak. Jer istinski sposobni ljudi postavljaju pitanja. A pitanja su opasna. Održati status quo po svaku cenu, to je krajnji cilj.
Zato svaki sistem, bilo društveni ili poslovni, ako se često ne preispituje, prirodno klizi ka istom obrascu. Mediokritetu pre nego meritokratiji.
Iran je samo ekstremna verzija tog procesa.
Svetu je generalno potreban reset. Novi ljudi i nove ideje. U protivnom dolazi vreme gde će svi, u većoj ili manjoj meri ličiti na Iran. A to će onda biti zlo doba. Doba mula.