Postoji nepisano pravilo da ljudi u modi (pretežno modni dizajneri) treba uvek da izgledaju dobro (stajliš, kreativno, drugačije i inovativno). Jer, ako ti je život posvećen odeći, onda valjda treba i da se oblačiš u skladu sa tim. Ova tema postaje zanimljiva kada govorimo o kreativnim direktorima koji predstavljaju vrhunac kreativnosti, ali da li je zaista bitno kako se oni sami oblače?
Argument je sledeći: ako sami ne izgledaju dobro, kako da im verujemo kada nam kažu kako da se oblačimo?
Kreativni direktori, koji su odgovorni za estetiku i identitet brenda, trebalo bi da budu usklađeni sa modom i trenutnim trendovima. Ali, da li je to zaista toliko važno? Da li svi modni dizajneri, bilo poznati ili ne, moraju da izgledaju dobro?
Naravno, postoje oni koji zaista nose odeću koju kreiraju ili bar izgledaju kao da su deo sopstvene estetike. Pomislite na Demnu Gvasaliu, Phoebe Philo, Miucciu Pradu, Ricka Owensa i Alessandra Michelea.
Ali ne osećaju svi dizajneri potrebu da se oblače u skladu sa svojim kolekcijama. Uzmimo za primer Raf Simonsa. Najčešće ga možemo videti u crnim pantalonama i predimenzioniranoj košulji ili džemperu. Alexander McQueen je imao svoju “standardnu uniformu” majicu na bretele i farmerke. Vrlo pank i nalik njegovoj buntovničkoj estetici, ipak nije baš bio u skladu sa raskošnim i avangardnim stilom njegovih revija. Čak i Rick Owens poseduje iste crne bermude, majice i duboke patike koje su njegova prepoznatljiva uniforma.
A zapravo je vrlo jednostavno. Modni dizajneri su stalno okruženi gomilom stimulansa, čak i onima u sopstvenoj glavi. Jednostavno oblačenje pruža predah, smanjuje opterećenje i sprečava preopterećenje. Na kraju, oni postaju sopstveno prazno platno. Sva kreativnost koju poseduju biva kanalisana u njihove kolekcije. Stvaranje lične uniforme postaje deo njihovog prepoznatljivog vizuelnog identiteta, bez potrebe za preteranim ekperimentom i inovacijom. Jer setite se, oni bivaju inovativni svaki dan.
