Dijeta je postala više od obroka – postala je filozofija, normativ, nešto što činimo, čak i kad ne želimo. Svi imamo vrlo čudan odnos prema hrani. Čak i oni koji deluju da poseduju iole zdravu percepciju o sopstvenom telu, ako proćaskate sa njima makar pet minuta o tome šta jedu i zašto, razumećete da stvari nisu toliko crno-bele. Ponekad se pitam kako je to kada zapravo ne razmišljate o tome šta jedete, i da li je oslobađajuće kao što izgleda? Starije generacije nisu očigledno bile zadojene opsesijom koja je, iz moje perspektive deteta devedesetih, počela sa manijom za fitnesom i aerobikom tokom osamdesetih. A zajedno sa fitnesom – idu i dijete.
Danas kao da je naša opsesija na steroidima. Počev od intolerancije na gluten, makronutrijenata do velelepnog ozempika – deluje da više ne umemo da uživamo u hrani. Kada uživamo i to je donekle restriktivno.
Društvene mreže nas uveravaju da je naše zdravlje u konstantnoj krizi. Ubeđeni smo da će nas proteinske kokice Khloe Kardashian spasiti od manjka proteina za koji nismo ni znali da imamo. Fitnes influenseri koji jedu isključivo sirovo meso, obećavaju isto: „prirodna” hrana je ključ za hormonalnu ravnotežu, zdrav digestivni sistem i dug, kvalitetan život. Hrana više nije uživanje, kultura ni zajedništvo – ona je biohakerski projekat.
Sigurno ste čuli za Bryana Johnsona – on tvrdi da je baš njegova ishrana najbolja. Kao pobornik Don’t die mantre, napravio je “idealni” veganski plan koji vam garantuje duži život i bolju kožu (naravno to su samo neki od bezbroj benefita).
Znamo da opsesivna kontrola ishrane i restriktivne dijete nisu ni zdrave ni održive. Čak je i Gwyneth Paltrow, počela da popušta. Nakon godina na strogom paleo režimu, vratila je u jelovnik hleb, pastu i sir.
BMI: Break my illusion
Iako se restriktivna ishrana često promoviše kao put ka zdravlju, sve više se pokazuje da vodi do poremećenog odnosa prema jelu. I to mogu da potvrdim. Umesto da uživamo u obroku, hrana je postala još jedan projekat samopoboljšanja.
Šta više, čini se kao da je reč dijeta postala zamenjena režimom. Možda više nismo u hrono/keto/paleo/atkins fazi, možda smo prešli na viši nivo manije. Sada smo svesti da hrana ne samo što nosi kalorije, nego tačno znamo odnose makronutrijenata koji su nam neophodni. I da li smo danas pojeli previše jednostavnih ugljenih hidrata i avaj, odakle oni potiču?
A iluzija je da nikada nećete zaista biti zadovoljni. Upoznala sam mršave, mlitave, gojazne i napucane. I na kraju dana svi more istu muku – živeći u drugim telima. Možda bismo svi mogli da se malo više potrudimo da u životu imamo i druge brige, kako bismo jednog dana mogli da budemo – jednostavno normalni u vezi sa hranom. Jer ako nam je svaki obrok test karaktera, a svaka namirnica potencijalni neprijatelj, možda nije hrana ta koja je problem.