Sećam se prvi put kad sam ga upoznao. Bilo je 2004. godine, dok sam radio u Agenciji za privatizaciju. Tadašnja „Zorka” iz Šapca bila je podeljena na nekoliko nezavisnih pravnih lica od kojih je jedno bilo „Zorka sportski tereni” ili tako nešto. Čini mi se da su tu bili fudbalski teren i košarkaška hala, ali to je manje bitno. Došao je na sastanak s tadašnjim vlasnikom Happy televizije koji je prilično zabavan tip. By the way, to je bilo vreme kada je Happy bio dečja televizija. Kako smo stigli od Pere Detlića do ovog užasa danas, to je teško objasniti.
Elem, taj tip bio je zainteresovan da kupi te „Zorka” sportske terene pa je poveo i njega sa sobom. Kolega koji je prvi ušao na sastanak s njim došao je trkom po mene. „Dođi da vidiš ko je došao na sastanak”, rekao mi je.
Kao fan košarke bilo mi je super da ga upoznam, iako je na sastanku bio u modu ima slika nema ton. Pajtos što ga je doveo držao je banku, mi smo se smejali, on je popunjavao prostor i tako je to prošlo. Nisu se više javljali po tom pitanju.
Danas, mnogo godina kasnije, on je na strani onih koji žele da uče. I, naravno, nije jedini sportista na toj strani. Međutim, s obzirom na trenutno stanje, onaj ko je sada aktivan u tom taboru deluje kao da je četres’ pete došao u četnike. Realno gledajući, takva pojava u baš ovom trenutku može se objasniti samo na dva načina. Prva je da je neko toliko neinteligentan, do granice da mu treba oduzeti dozvolu za upravljanje motornim vozilom jer predstavlja opasnost po ostale. A druga, naravno, stari dobri interes.
Sportisti imaju jednu užasno nepovoljnu okolnost, a to je da su im karijere, čak i onima koji su dugovečni, relativno kratke i da oko 35. godine postaju penzioneri.
Ta tranzicija, da je tako nazovemo, iz pozicije nekoga ko lepo zarađuje, a samim tim i lepo živi, ko je voljen i popularan, ka nekom ko je bivši nikad nije jednostavna. Generalno u životu kako postaneš bivši postaješ nebitan. Suštinski, tu je glavni problem što je njihov lifestyle setovan za nivo prihoda koji imaju dok su aktivni sportisti. Kad ti prihodi preko noći nestanu, malo njih uspe da prilagodi život i troškove toj novoj realnosti. Naravno, svako je uštedeo nešto, neko više neko manje, ali su isto tako jako talentovani da prave debilne investicije slušajući pogrešne ljude. Onda kad troškovi premašuju prihode, a ušteđevina se topi, situacija je kao kad se držiš za voz u pokretu.
Tako postaju lak plen za političare koji ih koriste kao bedž, koristeći njihovu popularnost u narodu.
Oni zauzvrat dobiju neku apanažu, a suštinski veštačko disanje. Kao u onoj poslovici, umesto da ih uče da pecaju daju im ribu. Tako premoste do nekog sledećeg brodoloma kad će opet morati da trguju svojim ugledom. Zašto im je prihvatljivije da na sve uspehe koje su ostvarili u sportu, a zbog kojih su stekli armiju poštovalaca, bace ljagu valjajući se u političkoj kaljuzi umesto da nađu neki drugi izvor prihoda, ja to nikad neću shvatiti. Objektivno rečeno, to su na kraju krajeva sve ljudi koji su vredni, ili su makar to bili. Nema vrhunskog sporta bez krvavog treninga, i to od najmlađeg uzrasta.
Klošar je francuska reč koja suštinski znači prosjak. Za ljude koji na ulici tako žive imam određenu dozu empatije. Nikad ne znaš kakva je muka naterala nekog da to radi. Sigurno niko nije kao mali razmišljao da bi baš voleo da pretura po đubretu kad poraste. Život, loše odluke, šta god. Za nekada uspešne sportiste koji prosjače u ekipi pod fantomkama nemam ama baš nikakvu empatiju niti razumevanje. Kao što peva Edita, gle gle u očima si pao, mojim, malo po malo. Za vas smo navijali, bivši šampioni. Ne mogu da kažem da ste klošari. Bila bi to uvreda za ljude koji nemaju ni promil izbora koji vi imate.