Godina je 2008.
Beograd je mirisao na proleće, nadu, život, na Energie farmerke, na Plastic i Sound… na asfalt… na dušu… Tereni za basket su bili krcati, čekao se red za partiju 3 na 3 do 11… Ukoliko bi istrajali na košu do mraka, kući ste se vraćali sa osećajem osvajanja Mont Everesta… Noći su bile duuuge i sadržajne… U jednoj takvoj sam upoznao čoveka za kojeg nisam ni sanjao da će mi biti inspiracija da izdržim svaku “preponu, prečku i stativu” u životu..
Zvao se Vuk, bio je ispred vremena, 2 godine stariji od mene, a već je svoje postojanje doživljavao na mnogo dublji način i i odisao je čak preteranom zrelosću za momka u ranim dvadesetim… Pravo urbano dete, ulično, a načitano, naslušano i znatiželjno… Potekao je iz doma sa oba najblaže rečeno poročna roditelja, ali je na ulici našao ljude koji su mu pružili osećaj pripadnosti… i devojku sa kojom je želeo sve… Bio je sposoban, radan, borio se na svim frontovima svakodnevno u meri koju tada nisam mogao da skapiram i osetim…
Iz potpuno različitih razloga, putevi su nas odveli na istu lokaciju u istom trenutku, Majami… Vuk je želeo da se probije kao fotograf na kruzeru i dovede svoju verenicu u Ameriku gde je radio na tome da im izgradi temelj za neki bolji, drugačji život… Ja sam tada želeo sve drugo, sunce, more i devojke koje kad prodju Saut Bičom u bikiniju, izgorim jače nego na Ekvatorijalnom suncu… On se ukrcao na brod i dobio je sobičak dva sa dva koji je delio sa Filipincem (koji mu se pri tom nabacivao), ja sam dobio sve što su Majami i Ki Vest mogli da ponude jednom kasnom adolescentu u punoj životnoj snazi i znatiželji…
Posle dva razmenjena maila (da, to je bilo validno sredstvo komunikacije i dalje), trag mu se izgubio…
Mnogo godina kasnije, preko zajedničkog prijatelja dobijam kontakt i isto veče ga okrećem na video poziv… I imam šta da čujem…
Par meseci posle gubitka kontakta, dečko saznaje da mu je verenica u vezi sa drugarom, po povratku u Beograd skapira da su ga ljudi za koje je mislio da su bliski, to zapravo nisu, roditelje koje je zdušno finansijski pomagao su mu još odavno okrenuli ledja… Bio je sam, stvarno, ali stvarno sam na celom svetu, odbačen i ranjen na nivou ruskih romana…
Ovaj grad zna da bude najveći šmeker i najsuroviji gad…
U tom stanju je pobegao nazad na brod, lutao po svetu, odao se porocima u stilu i meri rok zvezde iz ’80, ponašao se kao da čeka da mu život isključi aparate za održavanje… Par puta je bio na ivici “litice”, one sa koje nema povratka..
U momentu poslednjeg ugovora na kruzeru i na izdahu energije, volje i resursa, lutajući po Nju Jorku, ulazi u bar gde u upoznaje Jessy, jazz balerinu sa Brodveja, skupo komercijalno lepu devojku, rodom iz Australije… Dobila ga je kod “Ćao”… Zaljubili su se instant, obostrano, onako filmski, kao John Cusack i Kate Backinsale u Serendipity-u… Isto su se tako dogovorili da ako im se poklope vremena kraja ugovora na Brodveju i kruzeru i ako se opet nadju u Nju Jorku u isto vreme, da je to to… Pustili su vremenu i disktutabilnom pojmu sudbine da im daju potvrdu… I dobili su je, danas žive u Sidneju u kući iz časopisa i taj mir i dom za kojim je moj drugar čeznuo, dobio ga je u najludjem plot tvistu koji sam ja imao prilike da čujem…
Život će vas baciti na kolena, testiraće vam izdržljivost do granica koje niste sanjali da možete da podnesete… A ako pomislite da ste dotakli dno, on pronadje rupu i gurne vas još dublje… I onda, kad ste se pomirili da je utakmica izgubljena, baciće vam asistenciju za gol u nadoknadi vremena… Jer ako niste pobedili, onda nije kraj… Carpe Diem, Beograde!