U Rimu, gradu koji je vekovima navikao da se oslanja na sopstvenu prošlost, Bar FAR pojavljuje se kao prostor koji ne citira istoriju — već je rastavlja i ponovo sastavlja. Ovo nije bar u klasičnom smislu te reči, već prostorna instalacija u kojoj se piće služi kao deo jednog šireg, gotovo ritualnog iskustva.
Bar FAR potpisuju umetnica Clementine Keith-Roach i arhitekta Christopher Page, a njihov zajednički rad oblikovao je enterijer koji izgleda kao da je nastao iz jednog komada materije — bez jasnog početka i kraja. Zidovi, šank, niše i klupe stapaju se u monohromatsku celinu toplih, mineralnih tonova. Površine deluju ručno oblikovano, skoro erodirano vremenom, kao da prostor diše i menja se u zavisnosti od prisustva ljudi.
Skulpturalni motivi ljudskih tela i ruku ponavljaju se kroz čitav prostor: ruke koje drže sveće, noge koje postaju nosači pultova, fragmenti tela koji su istovremeno funkcionalni i simbolični. Svetlost plamena ovde ima ritualnu ulogu — ne osvetljava samo prostor, već ga aktivira. U kontrastu sa neutralnim tonovima, pojavljuju se duboke crvene niše, gotovo užarene, koje prostoru daju dramatičnu, gotovo halucinantnu dubinu.
Upravo ta ideja Bar Fara kao „metafizičkog seta“ dolazi do punog izražaja kroz događaje koji se u njemu dešavaju. U nedelju, 8. februara, prostor će biti dodatno „oživljen“ performansom pesnika Jahan Khajavi i filmskog stvaraoca i umetnika Ben Russell. Khajavijeva poezija kreće se na granici između posvećenosti i opscenosti, lirike i telesne iskrenosti, tretirajući jezik kao taktilni materijal — nešto što može da se okusi, povredi, ukrasi. Njegov glas prolazi kroz ritual, želju i autobiografske fragmente, bez potrebe za hijerarhijom značenja.
Russell, sa druge strane, koristi modularnu sintezu i live manipulaciju zvuka, tretirajući sam prostor kao rezonantnu scenografiju. Instalacija postaje instrument, a zvuk — sopstveni, halucinirani soundtrack prostora. U tim trenucima, Bar FAR prestaje da bude „mesto“ i postaje iskustvo koje se odvija u realnom vremenu.
Sa Bar Farom, linije između umetničkih disciplina namerno su zamagljene: skulptura se stapa sa arhitekturom, slikarstvo nestaje u trompe-l’œil iluzijama, a posmatrač više nije siguran šta je nosiva konstrukcija, a šta čista fikcija. Upravo u toj konfuziji leži čar — osećaj da ste u prostoru koji vas tera da usporite, gledate pažljivije i preispitate sopstvenu percepciju.
U gradu koji neprestano balansira između istorije i savremenosti, Bar FAR bira treći put: on ne citira prošlost, već je transponuje u savremeni, gotovo meditativni jezik. Ovo nije bar u koji se svraća — ovo je mesto koje se pamti. I kome se, sasvim sigurno, vraća.