Odluka NFL-a da za izvođača poluvremenskog showa Super Bowla 2026. imenuje Bad Bunnyja daleko prevazilazi domet sportske i muzičke industrije. Radi se o kulturnom potezu koji signalizira tektonski pomak u načinu na koji se oblikuje globalna pop-kulturna scena i kome ona pripada.
Super Bowl je decenijama bio prostor na kojem se američka muzička tradicija postavljala kao centralni repertoar pop identiteta. Nastupi Michaela Jacksona, Madonne ili Princea bili su ne samo spektakli već i potvrde umetničke dominacije. Međutim, poslednjih godina NFL sve češće koristi poluvreme da pokaže kako se centar kulturne gravitacije pomera. Međutin, poslednjih godina jasno je da se Super Bowl profilisao kao platforma koja više nije vezana isključivo za američki mainstream, već za globalni zvuk i globalnu publiku.
Bad Bunny je logičan nastavak tog procesa. Kao najstrimovaniji izvođač na svetu poslednjih godina, on je dokazao da muzika na španskom jeziku ne mora da bude ni segment, ni „etno“ dodatak, već centralna tačka svetskog popa. Njegovo ranije učešće 2020. uz Shakiru i Lopez nagovestilo je potencijal, a sada preuzima čitav spektakl — punopravnu poziciju u kojoj latino identitet više nije gost, već domaćin.
Sam umetnik je odluku predstavio kao kolektivni trenutak: nastup ne vidi samo kao ličnu pobedu, već kao simbol nasleđa i kulture koju nosi. Njegove reči o „onima koji su trčali jardi pre njega“ prizivaju ideju kontinuiteta borbe latino zajednice za vidljivost i priznanje u američkom društvu. Super Bowl, kao događaj koji gleda preko 100 miliona ljudi širom sveta, pretvara tu poruku u simbolički kapital koji nadilazi granice muzike.
U analitičkom smislu, ovaj izbor otvara ključne dimenzije. Latinska muzika, od reggaetona do trap varijanti, prestaje da bude „trend“ i postaje osnovna infrastruktura globalnog muzičkog tržišta, a Bad Bunny je lice te transformacije. Njegovo prethodno odbijanje da nastupa u kontinentalnom delu SAD zbog imigracionih politika sada dobija drugačiju dimenziju; prihvatanje Super Bowla ne znači kontradikciju, već redefinisanje prostora u kojem se kulturni otpor i mainstream mogu ukrstiti. Istovremeno, NFL i Apple Music kroz ovaj izbor pokazuju da žele da targetiraju mlađu, raznovrsnu publiku koja već funkcioniše u transnacionalnom kulturnom pejzažu. Poluvreme više nije samo muzički događaj, već strateška platforma za identitetsku politiku.
Šta ostaje nepoznato jeste forma samog spektakla. Hoće li Bad Bunny pozvati goste i tako stvoriti most između latino i američkog muzičkog kanona? Hoće li set-lista biti fokusirana na najveće hitove ili će otvoriti prostor za političku poruku? Očekivanja su velika, jer ovakav nastup mora da balansira između komercijalnog spektakla i kulturnog iskaza.